Kako izgleda dan ljudi koji prate Milovana Đilasa?
Ili Dragoslava Mihailovića, ili Matiju Bećkovića, ili Dobricu Ćosića?
Ili bilo kog drugog “teroristu” i “špijuna”? Da li ih ujutru čekaju ispred ulaza? Ako njihova meta uđe u kafanu, da li uđu za njim?
Da li je moguć neki Luka Laban, iz komada i filma “Profesionalac” Dušana Kovačevića? Luka Laban je sakupio misli pisca koga je pratio, pretežno po kafanama.
Šta agent radi ako neki opasni tip, recimo onaj zastrašujući Dobrica Ćosić, i uveče ode u, na primer, „Klub književnika”?
Da li se to računalo kao prekovremeni rad ili se u taj opasni i odgovorni zadatak uključivala druga smena?
Koliko ljudi analizira kretanje i reči, na primer, opasnog teroriste Dragoslava Mihailovića? Šta uveče kažu sebi agenti koji su upali u kuću pogrešnog čoveka i fotografisali nacrt statuta buduće Zadužbine Desanke Maksimović misleći da su otkrili nekakvu veliku zaveru?
Ovo su pitanja koja postavlja – iako zna da će “obožavaocima službe” delovati kao karikatura – ali ozbiljno postavlja istoričar Predrag J. Marković u svojoj novoj knjizi “Državni neprijatelji – štetna uloga tajnih službi” (Vukotić media). I ovo nisu pitanja na koja knjiga daje odgovor (što ne znači da odgovora nema), nego su to pitanja koja i bez odgovora mogu da budu test ozbiljnosti naših, i ne samo naših tajnih službi.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se