Da li je Krleža bio srbomrzac, Hrvat, Jugoslaven…

Kako je Boris Rašeta glasao u izboru 100 najboljih romana sa našeg govornog područja pogledajte OVDE

***

Neke godine pokojni dr Stipe Šuvar prepričao mi je razgovor kojega je vodio s dr Vladimirom Bakarićem, kojega je smatrao najpametnijim hrvatskim političarom. Ne sjećam se točno centralne teme njihove diskusije, nije ni važno, ali sam odlično zapamtio kako je Šuvara zapanjila Bakarićeva, naoko usput izrečena, kvalifikacija najvećeg hrvatskog pisca. „Ti hrvatski nacionalisti, poput druga Krleže…“, kazao je Bakarić, na što je u Šuvaru zazvonilo – Krleža, nacionalist?

„Da“, pojasnio je Bakarić. „Postoje hrvatski nacionalisti koji žele Hrvatsku van Jugoslavije, makar se cijela vidjela s tornjeva katedrale, i postoje, opet, nacionalisti koji misle da je Hrvatskoj puno bolje u Jugoslaviji… E, Krleža spada u ove druge.“

Miroslav Krleža i Vladimir Bakarić nisu se podnosili, između njih je znalo biti i galame. Možda je ovaj stav pristran. Bakarić, zvan „Svileni“, otišao je u šumu 1941, Krleža nije. Nije ni mogao – da je ostavio Belu u Zagrebu, ustaše bi je odmah transportirale u „kuću Maksovih mesara“ ili bi je likvidirali u Zagrebu. Možda je razilaženje proizlazilo i iz kuta gledanja dvojice drugova iz CK; što je uopće nacionalizam?

Vladimir Bakarić je u Hrvatskoj kotirao kao tvrdokorni Jugoslaven – premda je baš on smislio tezu o „federiranju federacije“ – dok je Krleža svima bio sumnjiv; to „dijalektičko zanovijetalo“ frankovcima je zaudaralo na marksizam, Srbima na frankovluk, Hrvatima na Srbiju i jugoslavenstvo, i tako redom, kako je već poznato s ruba pameti.

No, umjesto nagađanja, mogli bismo napraviti malu ekskurziju kroz stavove hrvatskog pisca koji se 1913. zaputio u Srbiju, kao dobrovoljac, a 1914. u svom dnevniku pisao „kašika“, „voz“, „hartija“ (ali i „strojopuška“) dok je svoj jezik zvao „hrvatskim ili srpskim“…

Kako je Miroslav Krleža gledao na stvaranje Jugoslavije?