Velike priče i Nedeljnik, uz pomoć više od 200 pozvanih stručnjaka, pokreću izbor za 100 najboljih romana napisanih na jezicima našeg govornog područja, svesni svih dilema koje takva „top-lista“ može da donese, i duboko ubeđeni da će doneti mnogo toga dobrog. Više o izboru pročitajte OVDE.
Pojedinačne liste ćemo svakodnevno, celog leta, objavljivati na Velikim pričama. Kako su drugi glasali pogledajte OVDE.
***
Boris Rašeta je novinar i pisac iz Zagreba. Autor je brojnih knjiga: „Tito: povjerljivo i osobno“, „Titove ljubavi“, „Osam dana u svibnju“, „Deset dana u travnju“, „Mustava Golubić i Pavle Bastajić: Staljinove ubice“, „Čaruga“, „Ustaški Džejms Bond 1-3“, „Komunizam“… Često se šali da je prevođen na srpski kako bi ga ceo svet razumeo. Njegove tekstove možete da čitate OVDE. A ovo je njegov izbor:
***
Spadam u opću publiku, nisam završio književnost, nisam pisac fikcija, pa je moj stav mišljenje običnog čitatelja. E sad, tu bi i nenačitan čovjek kao ja mogao dodati još 30 naslova i autora (Kovač, Jergović, Basara…), a neki načitanac bi se našao na sto muka, ali, avaj, stisli ste nas. Jasno, moj je izbor osoban i subjektivan.
Izbor: Boris Rašeta
Deset romana
1
Gospođica
Ivo Andrić, 1945.
Nije lako napisati roman pun suspensa ni kad je glavni lik James Bond 007, a kamoli kad radnju nosi sarajevsko-beogradska usidjelica, usto patološka škrtica, lihvarka. Hajd’ ti na tu temu napiši roman! Po meni, ovo je literarno, psihološko i socijalno remek djelo.
2
Na Drini ćuprija
Ivo Andrić, 1945.
Po meni, roman koji počinje očajno dosadnom prvom rečenicom, o meandrima i klisurama reke Drine, a onda iz tog korita izađe cijela povijest jedne regije, njenih ljudi, naroda i trauma, uspona i padova. To je samo taj mudrac iz Travnika mogao.
3
Orlovi rano lete
Branko Ćopić, 1959.
Tko jednom uđe u Prokin gaj, čuje drekavca i vidi male hajduke kako se okupljaju u bijegu od učitelja Paprike, sanjajući učiteljicu Lanu, nikad neće napustiti književnost. Djeci treba davati ovakve knjige.
4
Kad su cvetale tikve
Dragoslav Mihailović, 1968.
Najteže je u romanu postići psihološku istinitost, stvoriti emociju, kad ti se likovi i situacije čine trodimenzionalnim. Svaki pravi roman je jedan zaokružen svemir u kojemu ništa ne nedostaje i ničeg nema previše. Košarkaški govoreći, to je čista igra. Mihailovićevi opisi zakona Dušanovca proizvode duboku patnju čitatelja, koji shvaća da živi na boljem i nježnijem mjestu.
5
Sjećanje šume
Damir Karakaš, 2016.
Roman Damira Karakaša teška je storija o siromašnom djetinjstvu u sjevernoj Lici. On je jak kao braća Taviani, kao Padre padrone, a mi, koji smo odozdo, znamo da je svaka rečenica i svaka situacija istinita. Karakaš piše tako da je riječima tijesno a mislima široko, to je naumio u djetinjstvu a uspio kao odrastao pisac, čak vrlo mlad.
6
Dnevnik o Čarnojeviću
Miloš Crnjanski, 1920.
Roman – valjda je roman – neopisive lirike. Njegov početak o „jeseni i životu bez smisla“ i „jednom lepom ubistvu“, spada u aristokratske vrhove svjetske književnosti, ravan Borgesu ili Nabokovu.
7
Grobnica za Borisa Davidoviča
Danilo Kiš, 1976.
Još jedan roman savršenog pisma, koji čudom od riječi reinkarnira zlokobnu atmosferu staljinizma. Nakon velike trojke, Andrića, Krleže i Crnjanskog, Kiš je na mene ostavio najjači dojam.
8
Banket u Blitvi
Miroslav Krleža, 1938.
Miroslav Krleža je sa 18 godina pisao tako kako mnogi među nama – ako itko – neće ni sa 81 godinom. Banket u Blitvi je veliki roman o pogledima na svijet koji su toliki koliko se može vidjeti sa zvonika seoske crkve, o našim nacionalizmima, o besperspektivnosti blitvo-blatvijskih na(r)cizama.
9
Gluvi barut
Branko Ćopić, 1957.
Dobri čovjek i veliki pisac za djecu, Branko Ćopić – čovjek kojemu je i Miroslav Krleža priznavao veliki književni dar (a on je malo kome što priznavao pa je negirao čak i Ujevića i Cesarića) napisao je realan roman o ratu, u zemlji i društvu koje je preferiralo partizanske bajke i vesterne.
10
Omer-paša Latas
Ivo Andrić, 1977.
Roman o slavnom paši imao je sličnu sudbinu kao i „Dnevnik o Čarnojeviću“ – urednici ga najprije nisu htjeli (Dnevnik je sredio veliki Vinaver) dok je „Omer-paša Latas“ ostao nedovršen, pa ga je netko mudar ipak posložio i time zadužio naraštaje za briljantan portret jednog konvertita, genijalnog karijerista koji od ličkog Srbina postaje turski maršal, zapovjednik cijele turske evropske vojske. Scena kad skida fes, pa se na zaprepaštenje hercegovačkog vojvode prekrsti s tri prsta a onda se opet povuče u oklop osmanskog mušira, nezaboravna je, kao i poziranje Vjekoslavu Karasu.
