Marko Tomaš je izabrao 10 najboljih romana na našem jeziku

Izbor: Marko Tomaš

Deset romana

Svako je stradanje besmisleno, ono ratno pogotovu. Pripovijetke su ovo koje Krleža piše od početka 20-ih godina prošlog stoljeća i stoje uz bok, stilski ih možda i nadilazi, velikim europskim romanima o besmislu tzv. Velikog rata, poput „Na zapadu nista novo“ ili „Dobri vojnik Švejk“. I danas me strašno nervira što smo diljem Europe obilježavali stogodišnjicu od početka tog međunarodnog pokolja a sto godina od kraja iste klanice obilježeno je tek u televizijskim kalendarima. Tim obilježavanjem početka Velikog rata kao da smo upozoravani kako nas uskoro čeka novo globalno klanje.

Kako su od Ostojića nastale Pilavije, kakva je sudbina generacija te obitelji od početka pa do konca osmanlijske vladavine. Nema kod Sušića takozvane pripovjedačke Bosne. Sušić ima svoj stil, svoj jezik. Jedan je od najboljih poznavatelja povijesti osmanlijske vladavine na ovim prostorima i taj osebujan i eruptivan stil uvezuje s tim znanjem kroz sudbinu pojedinaca zatečenih poviješću, a vođenih onom malom dozom ljudske sebičnosti koja nas održava na životu kroz razne nedaće.

Knjiga kojoj se vraćam svake godine. Fascinira me način na koji je Andrić uspio proniknuti u ovdašnji mentalitet koji određuje kako privatne odnose tako i način na koji se stvaraju institucije kao pokušaj da se urede odnosi među stanovnicima nekog područja. Pišući „Travničku hroniku“ vjerujem da je Andrić posredno pisao o globalnim političkim odnosima svog vremena, onog u kojemu je bio i politički akter. Posebno mi je zanimljiva činjenica da i dan današnji mogu prstom uprijeti u skoro svakog lika iz ovog romana. Ljudi se ne mijenjaju. Mi smo replike ljudi koji su nam prethodili. U ovom trenutku shvaćam da sebe nisam ni pokušavao pronaći u likovima iz „Travničke hronike“. Možda bi to bilo zabavno.

Stilsko remek djelo, ne volim ništa tako ocjenjivati, ali Ibrišimović je, ponajprije zbog svoje biografije, pisac skrajnut i nedovoljno cijenjen a svojim je djelima, po mom skromnom sudu, stvorio književni kanon, što ima reći da se nesumnjivo radi o klasiku. Dakle, ni on, kao ni Sušić nije dio „pripovjedačke Bosne“ koja se najviše naslanja na Andrićevu književnu ostavštinu, on je autentičan pisac koji u djelu „Ugursuz“ kroz oči glavnog junaka, kojeg nitko i ne gleda kao ljudsko biće pa su pred njim slobodni činiti ono što skrivaju od drugih, opisuje svakodnevni život velike i bogate muslimanske obitelji. Opisujući taj mikrokozmos Ibrišimović opisuje doba velikih carstava u fazi propadanja kojoj uvijek prethodi dekadencija, raspad vrijednosti i svakojake ljudske izopačenosti.

Knjiga koju se ne ispušta iz ruku zato što kod čitatelja stvara osjećaj ugode i topline, sigurnosti kakvu su može osjećati samo u djetinjstvu kad smo samim izostankom odgovornosti bili zaštićeni od kaosa i ljudskih odnosa koji su se još u vremenu koje opisuje Lebović počeli svoditi isključivo na ekonomske odnose. Uistinu, sve je uvijek isto, opet živimo u vremenu kada se zlo pojavljuje sporadično kako bi preuzelo vlast nad čovječanstvom. Ovaj mi je roman bio i putovanje kroz moj život s obzirom sam i sam rastao u Somboru i poznajem ulice i atmosferu koje Lebović savršeno precizno opisuje, a neke sam formativne godine i bitna razdoblja života proveo i u Zagrebu u kojemu je Lebović djelomice rastao, pa mi je i taj ambijent blizak i poznat. Knjiga za koju sam htio da joj se dodaju stranice kako sam se bližio kraju, mogao bih je čitati zauvijek.

Meni jako zabavna knjiga zato što Crnjanski naprosto ne može, i kada to svjesno pokušava, napisati petparački roman koji bi postao predložak za film što bi riješilo, barem na neko vrijeme, egzistencijalne probleme s kojima se Crnjanski suočavao. Njegov jezik, rečenica, pokazuju kako i naoko banalne teme jezik kojim se koristimo može učiniti velikom književnošću. Dakako, ovaj roman nikada nije postao filmski predložak.

Velika književnost može ujedno biti i zabavna. To nam dokazuje ovaj roman krojen po svim postmodernističkim zakonitostima kojima se istovremeno, u nekim detaljima, ruga. I ta prividna jednostavnost, ta lakoća kojom knjiga flertuje s čitateljem pokazatelj je autoričinog majstorstva. Ovaj roman je pak postao predložak za film koji je napose i snimljen i gotovo je jednako zabavan. No, u odnosu na knjigu, film snimljen po njoj ne bih mogao nazvati remek djelom koje po sebi postavlja kanon u okviru jedne kulture omeđene jezikom.

Ovo je još jedno, po meni, kanonsko djelo ovdašnjih književnosti. Na izvjestan način knjiga je i proročanska s obzirom na to da je barem jedan dio svijeta preuzet od strane biciklista koji i promoviraju pedalanje kao najzdraviji i najodrživiji oblik transporta jer je dobar za nas a ujedno i za okoliš. Osobno, pasionirani biciklizam smatram duševnim poremećajem. Ali svatko ima neki oblik duševne pomaknutosti tako da biciklisti nisu po tome bolesnici, osim ako ih ne shvatimo kao jedine duševne bolesnike koji se ponose svojim poremećajem, dapače pokušavaju ga prenijeti i na druge. Svetislav Basara ovim romanom otvara svoj književni put ljestvicom postavljenom na nedostižnu visinu za dobar dio suvremenih autora. Ujedno, Basaru smatram jedinim živim književnim klasikom ovih prostora iza kojeg će ostati kanon, jedan, za ove književnosti, nov, svjež pogled na literaturu i njenu ulogu u društvu.

Gorak roman koji govori o ratnom pobjedniku koji to nije. Gorka priča o pobjedi koju smo izvojevali uz mnogo osobnih, za pojedinca nenadoknadivih, gubitaka. Samoća u vremenu masovnog revolucionarnog zanosa. Čovjek u duševnom stanju koje ne može zaliječiti niti ljubav jer bi, smatra junak ove priče, njegova „bolest“ bila osnova, temelj tog odnosa. Ako bi partnerica u odnos ušla u ulozi njegovateljice, junak bi za opstanak odnosa umjesto da ga se rješava morao njegovati vlastito rastrojstvo. Stilski, Selimović u „Tišinama“ još nije uzeo zamah po kakvom ga veći dio čitatelja poznaje, ali već ovdje vidimo izuzetnog nijansera i poznavatelja ljudske duše. Ili, da pojednostavim, Meša Selimović se već u ovom ranom djelu pokazuje kao vrstan psiholog.

Iako se ovaj roman smatra primjerom ekspresionističke literature ja bih ga nazvao hamsunovskim. Zamislite Knuta Hamsuna na Mediteranu, seoski ambijent, patrijarhalni odnosi i strast, tjelesnost koja se otima svim nametnutim formama odnosa i takozvanog morala. Humo je prepoznat kao pjesnik, a i to nedovoljno, i mišljenja sam da bi za dobro ovdašnje kulture valjalo ponovno vrjednovati njegov ne tako mali prozni opus.