Tebi je nelagodno zbog Rankovića, meni zbog koncerta Stonesa

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

ponedjeljak, 16. mart

U knjizi to, dragi Basara, spomenuo nisam, jer naprosto pripada nekom drugom doživljaju svijeta, ali pamtim kako smo u neko kasno proljeće ili ljeto 1971, Nono, Nona i ja izlazili na Pile, i taman da ćemo proći kroz vrata od grada i izbiti na onaj drveni most, pod kojim je Gradac, zašljunčeni park u kojem, barem prema mom sjećaju, rastu naranče, kad li se iz suprotnog pravca pojavi čovjek u sivim hlačama i u košulji kratkih rukava, žena ga drži pod rukom, a korak iza njih mladić, koji jako na njega sliči, vjerojatno mu je sin. I Nono, moj djed Franjo Rejc, nakon što smo se mimoišli, samo izgovori: Ranković. Nona, moja baka Olga, na to ne kaže ništa.

Nije to bio neki važan događaj, nije se dogodilo ništa, niti sam ja, tada petogodišnjak, imao pojma tko je Ranković, ali sam, kako to već biva s nekim sjećanjima, upamtio svaki detalj tog susreta, izgled i držanje to troje ljudi, boje i mirise, intonaciju Nonetovog glasa dok izgovara to Ranković. Upamtio sam Rankovićev pogled koji prelazi mimo ljudi, tako da nikoga ne vidi i da nitko ne vidi njega, i smiješak, neobično upečatljiv, kao u Mona Lise ili u Staljina.

Petnaestak godina kasnije, kad Noneta više nije bilo, a Noni se bližio kraj, pitao sam je sjeća li se kad smo u vratima od grada sreli Aleksandra Rankovića. Eh, često smo mi njega na Lapadu sretali, rekla je. Ali naravno da se nije sjećala tog ni po čemu bitnog mimoilaženja u vratima od grada, jer se tog trenutka nitko nikad nije ni mogao sjećati osim mene. Vjerojatno u toj sceni ništa nije bilo tako upečatljivo da bi se pamtilo, tajnovito je i neobjašnjivo zašto neke događaje pamtimo, a druge zaboravljamo, ali ono što upamtimo to čini naše svijesti, utječe na to kakvi smo ljudi, oblikuje naše ličnosti.