Ambasador je iz novina saznao da je Tito spreman da Trst preda Italijanima

Treći deo feljtona zasnovan na knjizi “Trst ne damo! – Jugoslavija i Tršćansko pitanje 1945-1954.” italijanskog istoričara Federika Tenke Montinija (objavljeno u izdanju Akademske knjige). Svi nastavci dostupni OVDE.

***

Kako se nerešena situacija oko Trsta u prvim godinama posle rata dodatno zaoštravala, Jugoslavija je počela da gubi strpljenje u razvoju događaja u kojem je jedino Sovjetski Savez mogao braniti njene interese, ali ih je ipak podredio odbrani vlastitih.

U ništa boljoj situaciji tih godina, pa sve do 1948. i razlata Tita i Staljina, nije bio generalni sekretar Komunističke partije Italije Palmiro Toljati. On se suočavao sa velikom dilemom oko tršćanskog pitanja.

Pripadnost Italije zapadnom krugu, koja će jačati narednih godina, ali se osećala već tada, imala je za posledicu da je KPI morala delovati u demokratskim okvirima. Iz tog razloga je ulazila u koalicije s drugim strankama u prvim vladama Republike Italije (prva, druga i treća De Gasperijeva vlada). Zato je nužnost da se Komunistička partija Italije pokaže kao politička sila sposobna za odbranu italijanskih nacionalnih interesa, kako bi pridobila što više glasova, bila u protivrečnosti sa činjenicom da je u Moskvi, glavnom gradu komunističkog pokreta, davana prednost Jugoslaviji kao komunističkoj zemlji.

Pitanje Trsta, kao i granice između Italije i Jugoslavije, bilo je važan ispit nacionalne pouzdanosti KPI. I bio je to glavni izvor nesporazuma između italijanskih i jugoslovenskih komunista već od ratnih godina, i zato je bilo poželjno rešavati taj problem pre izbora 1948. godine, prvih nakon kojih ne bi sledilo uspostavljanje još jedne koalicione vlade svih stranaka, nego imenovanje jedne vlade na čelu sa komunistima ili demohrišćanima.

Slede novi odlomci iz knjige koji približavaju ovaj period i susreta Tita sa Toljatijem, tokom kog je jugoslovenska strana prvi put pristala na rešenje koje bi podrazumevalo da grad Trst ostane u Italiji.

Sporazum Tita i Toljatija

Tih su mjeseci u Jugoslaviji službeni tisak KPI i izjave njezinog vrha pažljivo analizirani. Dok se potkraj 1945. službena linija italijanskih komunista prema Trstu temeljila na tome da su priznavali njegovo italijanstvo, šuteći o njegovoj državnoj pripadnosti, stvari su evoluirale početkom 1946 kada, uoči lokalnih i skupštinskih izbora, vođstvo Partije postaje uvjereno da je došlo vrijeme da se zauzme odlučniji stav. Podrška KPI priključenju Trsta Italiji bila je prvi put istaknuta u službenom listu italijanskih komunista 7. marta nakon što je dodana izbornom programu za izbore koji će se održati 2. juna 1946. To je izazvalo bijes Jugoslavena.

Nakon izbora Togliatti je pokušao nagovoriti i De Gasperija i Sovjete u prikladnost rješenja Tršćanskog pitanja preko bilateralnih dogovora s Jugoslavijom. Na kraju su Sovjeti (naravno, ne i De Gasperi) pristali na to, računajući da bi jedan takav potez, ako bi se pokazao uspješnim, zakomplicirao prozapadno usmjerenje tadašnje italijanske vanjske politike. U drugoj polovici septembra Togliatti je stranačkom stručnjaku za pitanja vanjske politike i bivšem italijanskom delegatu pri Informbirou Eugeniju Realeu dao nalog da se u Parizu susretne s Kardeljem, Stanojem Simićem koji je bio imenovan ministrom vanjskih poslova tek nedavno, Beblerom i Vilfanom. Italijanski potez je očito pozitivno primljen, sudeći po činjenici da su gore navedeni čak predlagali mogućnost da Jugoslavija odbije potpisati Mirovni ugovor kako bi se olakšao put do izravnog sporazuma.

Budući da je u međuvremenu, 20. oktobra 1946, mirovna konferencija konačno odobrila projekt Slobodnog Teritorija Trsta, Togliattijev potez, koji je bio teško ostvariv, utjelovio je posljednji pokušaj da se spriječi njegova realizacija, odnosno posljednja karta koju su Jugoslavija i Sovjetski Savez imali u ruci. Preko sovjetskog ambasadora u Beogradu Anatolija Lavrentijeva od 3. do 6. novembra 1946. organiziran je Togliattijev posjet Beogradu. U jugoslavenskom glavnom gradu komunistički su se vođe složili oko kompromisa koji je predvidio priključenje Trsta Italiji, dok bi Jugoslavija dobila Goriziju zajedno s okolicom, što bi utješio Slovence zbog gubitka „prirodne luke” vrativši zapadnoj Sloveniji njezin centar. Trst bi također trebao imati visok stupanj samouprave.

Odmah nakon povratka u Italiju Togliatti je objavio rezultate svog posjeta Jugoslaviji preko novina l’Unitŕ, što je izazvalo pravi val ogorčenosti. Druge stranke koje su surađivale u vladi nisu htjele tajniku KPI priznati uspjeh vanjske politike koji bi zapadne sile učinio sumnjičavima prema Italiji, i uz to imao teške unutarnjopolitičke posljedice. S druge strane, kako je izjavio sekretar Italijanske socijalističke stranke i novoimenovani ministar vanjskih poslova Pietro Nenni, činilo se besmislenim dati Jugoslaviji nešto što je očigledno Italija već imala (Gorizia) kako bi se dobilo zauzvrat nešto što Jugoslavija nije imala (Trst). U svakom slučaju, susret s Titom nije za Togliattija bio potpuno štetan budući da se za cijelo vrijeme postojanja zamršenog Tršćanskog pitanja barem mogao zvati tvorcem jednog rješenja koje bi Italiji odmah vratilo najdragocjeniji dio spornog teritorija, odnosno grad Trst, koji je italijanskoj javnosti mnogo značio.