Knjige koje bi morao pročitati

Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” dopisuju se svakog ponedeljka na Velikim pričama.

***

Dragi Gorane,

kiše su nas potjerale u gradove. Vrijeme je za ljetne inventure. Moja će biti posvećena knjigama.   

Kao netko tko je odrastao u tatinoj biblioteci, znači sa i među knjigama, prije svakog putovanja, ljetnog u Istru ili zimskog u Ameriku, obiđem nekoliko preživjelih zagrebačkih knjižara. Tako se u mojoj putnoj torbi zna naći pet-šest novih, još u celofan umotanih knjiga. 

Uz to povremeno dođe i pokoja od pisaca i spisateljica i ako još navratim do Željka u njegov riječki „Ex Libris“, najbolju antikvarijat-knjižaru u Hrvata, gdje mi on tu torbu napuni do vrha, onda mogu reći da su moje knjiške zalihe za ljeto i zimu podosta impresivne. Gotovo polovicu nakon petnaestak stranica ostavim za neka druga vremena, ali ostatak uredno pročitam. Vrlo rijetke, one pažljivo probrane, na kraju završe u tatinoj biblioteci.

U Istri se divno čita. Kao sto znaš mi smo tamo u potpunoj tišini. Prvi tragovi života udaljeni su od nas više od dva kilometra. Uz času Deškovićeve šampionske Malvazije, i s pogledom na dolinu Mirne, tamo se satima može čitati u blaženoj tišini.

Evo nekoliko ovoljetnih naslova knjiga za koje mislim da bi ih trebao pročitati ili barem prelistati. 

Dvije knjige priča sjajno su mi otvorili ljetnu čitaonicu: Spiderman Zorana Ferića i Fikcija Ivane Bodrožić. Dvije potpuno različite knjige čiji junaci i junakinje žive u Zagrebu. 

Njegove izrazito muške priče su zavrnute, lascivne i nadasve uzbudljive. Duh koji proviruje iz njegovih priča blizak je mom osjećaju rodnog mi grada. Njene, potpuno drugačije, introvertne ženske priče, tkane su tankim nitima intimnosti i duboko poniru u kutke koji se obično skrivaju pred drugima. Toplo ti ih preporučam s nadom se da će obje uskoro imati i svoja beogradska izdanja.

Ne znam kako ti, ali ja sve češće i sa sve većom znatiželjom gledam dokumentarne filmove pa tako i među knjigama sve više tražim dokumente vremena i priče stvarnih sudbina. 

Matija Drage Hedla čiji su ulomci izlazili na ovoj stranici, samooptužujuća je priča o sreći koja se pretvorila u nesreću. Bolna intima sjajno pisana bez ikakve zadrške.  

Priznajem da sam živio Pabla Nerude prava je južnoamerička šarena i na mjestima gotovo nadrealna autobiografija pjesnika čiji život zavređuje i više od tih petstotinjak stranica. Toplo preporučam za čitanje prije spavanja kao predigru za dobre snove. Iz knjiški dobro obaviještenih izvora saznajem da već dugo postoji i beogradsko izdanje i to u izvrsnom prijevodu. 

Osam dana u svibnju – uspon i pad NDH i rađanje nove Jugoslavije Borisa Rašete i Gorana Gavranovića kroz milijun i jedan detalj izvučen iz milijun i jednog dnevnika pričaju okrutnu priču o padu Nezavisne Države Hrvatske i dolasku nove vlasti. Knjiga pisana kao uzbudljiv krimić koji se teško ostavlja dok se ne pročita. Da živimo u normalnim vremenima i imamo normalnu televiziju, od te bi se knjige mogla praviti velika TV-serija, nešto kao dobar rasol za sve brojnije neoustaštvom opijene budale. 

Limitarizam Ingrid Robeyns, holandske profesorice etike, knjiga je pisana protiv ekstremnog privatnog bogatstva i zašto je potrebno da se ono limitira. U svijetu u kojem je novac postao mjerilo apsolutno svega i u kojem, vidljivije no ikada, vlada svijetom pomoću narcisoidnih političara, ta knjiga zvuči neugodno proročki. 

365 rečenica Marine Vujčić je knjiga u kojoj je svaki dan u godini dobio po jednu rečenicu. Intimni dnevnik koji pruža čudesan pogled u život književnice kojoj je beogradska Laguna objavila dvije knjige, a po čijem smo romanu Susjed Ante Tomić i ja prije puno godina pokušali složiti scenarij, ali na kraju nismo uspjeli pronaći ključ za prebacivanje na film.  

Ivica Ivanišević, jedan od najduhovitijih Hrvata, napisao je prije par godina Sutra je novi ručak, splitski gastro krimić koji se u mojim se rukama našao tek ovog ljeta. Knjiga nakon koje moraš otići na dobar ručak. Uskoro izlaz i nastavak avantura tog starog inspektora koji puno više uživa u dobroj spizi no u potrazi za zločincima.  

Cirkus Astralis Zorana Predina, čuvenog Lačnog Franza, autora pjesme Ne mi dihat za ovratnik  koja je po meni trebala biti himna svih malih postjugoslavenskih država, duhovita je, otkačena i nadasve zabavna knjiga.

Kuharice, moje omiljeno štivo, ni ne spominjem jer tebe to pretjerano ne uzbuđuje. Možda samo jednu koju sam imao čast čitati u rukopisu i koja uskoro izlazi pod naslovom Moj Tač. Sočno ju je i sa velikom ljubavlju u obliku pisma svojoj unuci napisala Vesna Miletić, koja sa suprugom Tačom vodi Tač – jedan od daleko najboljih zagrebačkih restorana. 

Bitka na Sutjesci  – Pakao u raju Šimuna Cimermana započela je moju jesensku čitalačku sezonu u Zagrebu. Pametno pisana knjiga, i koliko je to god danas moguće u neutralnom tonu i sa milijun i jednim provjerenim podatkom, o tome kako je osam hiljada komunista s početka rata na kraju dobilo bitku protiv najveće vojne sile koju je svijet do tada vidio. Priča o čudesnoj hrabrosti i izdržljivosti, o žrtvama partizana koji su danas, i kod tebe u Srbiji kao i ovdje u Hrvatskoj,  duboko prezreni i gotovo pretvoreni u zločince. 

Sjajno je da su  i Osam dana u svibnju  i  Bitka na Sutjesci  – Pakao u raju, koje dokumentirano donose prošlost koju danas tako masovno siluju, imaju već puno izdanja i da se, usprkos nimalo nježnim cijenama, sjajno prodaju. Vidim to, kao i ogromnu posjećenost Vriska, sajma knjiga u Rijeci, kao neki mali znak otpora, kao pokušaj da se kaže da ovdje ne žive samo ljudi koji su  doživjeli amneziju, već da ima i puno onih koji neće tako lako pristati na „ustašizaciju Hrvatske“.

I tu se zaustavljam da ne pretjeram. A mogao bih. 

Ako naletiš na neku od ovih knjiga, čitaj je kao odmor od klaustrofobije u kojoj te drži tvoj ljigavac. Kroz njih će ti u sobu ući barem malo svježeg zraka. 

Pozdrav,
Rajko