“Oluja” i “1995.”, godina koja se vraća

Svaki Hrvat, uključujući i loše poput mene, a o hrvatskim Srbima da i ne govorimo, ima domoljubnu dužnost sjećati se gdje je bio toga dana, ujutro 5. augusta 1995., baš kao što svaki istinski patriot u SAD-u svojim sinovima i unucima s ponosom govori gdje se zatekao 11. septembra 2001. kako bi se priča dopunjavala, dorađivala, fino brusila i ponešto nakitila

Kraj: 16. maj 1992. u 5 časova i 53 minuta…

Prilike na aerodromu Bihać u proleće 1992. godine sve više su podsećale na Sajgon 1975. godine - avioni sa istoka su iskrcavali pešadiju, a na bezbedno su odlazile porodice starešina JNA. Bližio se trenutak odluke šta učiniti sa aerodromom, jer Beograd je bio glavni grad nove države tzv. treće Jugoslavije, a Bihać je bio negde tamo daleko...

Tridesetogodišnji rat (i mir)

Ovo je treći moderni period bez rata – nakon "versajskog" (1918–1941) i "titoističkog" (1945–1991) mira. I kao što su se i versajski i titoistički, hladnoratovski mir pretvorili u ratni međuetnički košmar čim se raspala evropska konstelacija, istu sudbinu može očekivati i dejtonski mir dođe li taj čas

Moje sjećanje na “Oluju”

Pred očima su mi slike od hrvatske ruke ubijenih, slika Save Lavrnić (92), najstarije postolujne žrtve koju sam s kolegama iz Hrvatskog helsinškog odbora pronašao. Moram o tome pisati. Bez ovoga svjedočanstva moja bi knjiga života bila nepotpuna, možda i promašena

Ima li mira i pravde za Aleksandru Zec

Mjesto ubojstva 12-godišnje Aleksandre Zec, njezine majke Marije te njihovog supruga i oca Mihajla prije 32 godine konačno je dostojno obilježeno. Ali problemi nisu završeni. Nastavlja se prozivanje desnih grupacija koje tvrde da Aleksandra i Mihajlo nisu ubijeni "kao Srbi" (majka Marija je bila Hrvatica), već da je to bila pljačka mesara Mihajla i smaknuće svjedoka zločina

Namjeravate li nakon rata živjeti na Kosovu?

Gdje god su naša dva glupa naroda ratovala, Dragoljube, evo skoro trideset godina je pustoš. Koji put kilometrima nećeš vidjeti ni žive duše. Ni pobjednika ni pobijeđenih. Ničija sela noću ne svijetle. Kako su nas mogli tako strašno prevariti i kako, u stvari, mnoge još i danas varaju?