“Buongiorno Mister.”
Claudio Ranieri se nasmijao i nakratko sklopio oči. Trajalo je sekund, možda dvije, najviše pet. Ali mogao je jasno vidjeti nasmijanu sijedu staricu kako ga glasno pozdravlja, jednom rukom mu maše, dok niz Via Galvani u drugoj vuče ceker s hljebom pastom.
Razvuče osmijeh, upita za zdravlje, pa ubrza korak. Voli doći ovdje, to mu je samo na satak vožnje od kuće u Formellu, a mnogo više miriše na dom. Miriše na djetinjstvo.
Sve jeste drugačije i modernije i nije to više onaj njegov radnički Testaccio, ali je ipak njegov. Pogleda na sat; odavno je prošlo jedanaest, prekasno je za cappuccino, iako ga turisti gore na kraju ulice u “Tramvaju” i dalje piju.
Možda jedan Punt E Mes? Ne, ne, uživati će u rozim novinama, iako su nekada bile bolje, pa neka bude čaša crnog vina. I steak. Uvijek steak, t-bone steak, ni slučajno previše pečen.
Sit pomisli da je možda trebao povesti i malog Orlanda, voli biti sa svojim unučićem, najbolji su to trenuci za djeda.
Brk mu se nasmije; ne bi se pobunio ni protiv gellata od čokolode i pistaća. Ali Orlando i nije baš oduševljen ovim usponom prema crkvi Svetog Anselma, niko danas više ne voli šetati, pogotovo ne klinci.
Iskoristite veliku akciju na Velikim pričama, registrujte se i čitajte besplatno tokom uskršnjih i prvomajskih praznika.
Već imate nalog? Ulogujte se
