Rezultati parlamentarnih izbora u Srbiji nisu bili veće iznenađenje – bili su u skladu s najavama i prognozama istraživača javnog mnijenja. S obzirom na to da opozicija praktički nije imala pristup medijima s nacionalnom frekvencijom, da je bila praktički isključena sa svih nivoa vlasti, te da je bila izložena neprekidnom difamiranju, pobjeda SNS-a je mogla biti i veća nego što jeste. Partijska mašina SNS-a, koja se povezala s državnim aparatom, dominirala je svime u ovim izborima, bez ikakve kontrole. U tome je i glavni razlog pobjede Srpske napredne stranke.
Mjeren tom apsolutnošću utjecaja na sve, uspjeh je relativan. Personaliziranje kampanje – i njeno vezanje uz Aleksandra Vučića lično – možda je doprinijelo, ali nije bilo presudno. Više je značilo to što je Vučić svojom najavom (prijetnjom) da će i on otići ako SNS ne bude sam mogao formirati vladu generirao osjećaj da u tom slučaju slijedi “izvanredno stanje”, nenormalnost i kompliciranost.
Kad god Vučić ode – i kako god otišao – slijedi period u kojem će se događati ono što se sada događa u Crnoj Gori: nesnalaženje izazvano neiskustvom. Nema lakog izlaska iz vladavine jednog čovjeka. Apsolutna kontrola nad svime čini sve koji nisu uključeni u vladajuću strukturu neiskusnima, pa su izlasci iz takvih sistema uvijek komplicirani.
Opozicija je učinila što je u tako ograničenom prostoru mogla, ali je ipak propustila momentum kojeg je imala ljetos, kad je predvodila uporne i masovne građanske proteste.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
