Na prvi pogled su odluke Aleksandra Vučića da se dan nakon demonstracija pred zgradom Starog dvora (25. decembra) sastane s ruskim ambasadorom, a potom i da objavi novogodišnje-božićnu čestitku Vladimira Putina, kao i izjava Ane Brnabić da je ruska obavještajna služba pomogla Srbiji da detektira pozadinu opozicijskih protesta, izgledale nelogičnima i potencijalno kontraproduktivnima. Tko bi se danas, skoro dvije godine nakon što je Rusija postala „nemogući prijatelj“ i „opasan partner“, oslanjao na Moskvu, demonstrirajući bliskost s njom – i to u situaciji u kojoj Srbiju i tako krive za preveliku bliskost s Putinom i za odbijanje da slijedi politiku Evropske unije u odnosu na sankcije protiv Rusije?
Ali političke poteze je moguće objasniti samo ako se pokuša ući u ulogu onoga koji ih povlači. Iz perspektive Aleksandra Vučića, a time i službene Srbije, oni – koliko god bili rizični – imaju smisla. Vučićev motiv bio je u „odvraćanju“ Zapada od bilo kakve intervencije u postizborne procese. Htio je Zapadu pokazati da će – ako oni podrže opozicijske proteste – Srbija poboljšati svoje odnose s Moskvom. Zapad, stoga, može birati: ili stati uz opoziciju i otvoriti još jedno polje sukoba s Rusijom (i Kinom, Srbijom i Mađarskom) ili ostati suzdržan kako bi se Vučića pokušalo zadržati na poziciji nominalne neutralnosti i pri politici „četiri stuba“ njene vanjske politike – od kojih su obje doktrine osmišljene za vrijeme Koštunice i Tadića, ali ih je Vučić nastavio i ojačao.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
