Počelo je s jezikom. Odmah nakon objave rezultata prvog kruga prvih višestranačkih parlamentarnih izbora u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, održanih 1990. godine, doslovno od sljedećeg jutra, voditelji na zagrebačkoj radioteleviziji počeli su koristiti neobične, arhaične izraze.
„Evropa” je odjednom postala „Europa”, umjesto uobičajenog izraza “u pogledu” počelo se koristiti “glede” ili “čimbenik” umjesto “faktora”, a uskoro se stvar proširila i na desetke čudesnih novokomponirano-starinskih riječi (recimo, dalekovidnica za televiziju ili zrakomlat za helikopter). U narodnoj zajebanciji brzo su kreirane i nove riječi za stanovite izraze koje javna komunikacija manje trpi, no vjerojatno ne treba posebno objašnjavati zašto bi okupljeno društvo prasnulo u smijeh kad bi se krenuo spominjati, recimo, milokliz ili uložnica…
Fabriciranje razlika
Nagla, prekonoćna promjena jezika nije, dakako, značila oslobođenje javnog govora od ropstva unitarizma “srpsko-hrvatskog” jezika. Ovako kako se odjednom počelo pričati u javnosti nitko nije govorio u stvarnom životu Hrvatske. Odnosno, gotovo nitko. Novokomponirane starinske izraze je u javni prostor već mjesecima ubacivao predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, Franjo Tuđman. A već nakon prvog kruga izbora 1990. godine bilo je jasno da će HDZ tvoriti sljedeću hrvatsku vlast i da komunisti nakon 45 godina odlaze u opoziciju.
Dvije stvari su tog prvog poslijeizbornog jutra mogle odmah biti jasne. Kad se novinari hametice simbolički svrstavaju u stroj iza izbornog pobjednika – do obećane, stvarne, pune demokratizacije bi se ova zemlja mogla načekati. Drugo, jedno od ključnih političkih pregnuća nove vladajuće ekipe bit će proširivanje svake moguće razlike između susjednih južnoslavenskih naroda, pa makar to iziskivalo izmjene samog materinjeg jezika.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
