Jedne junske večeri 1947. beogradski studenti Borislav Mihajlović Mihiz, Živorad Žika Stojković, Dejan Medaković i Pavle Ivić – sva četvorica pripadala su skupini ili klanu “siminovci”, na čelu kojega je bio član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a Srbije (zadužen za Agitprop) i narodni poslanik u Narodnoj skupštini NR Srbije Dobrica Ćosić – izlazili su iz kina “Beograd” na Terazijama, nakon projekcije nekog sovjetskog filma. Kad tamo, imali su što vidjeti: Terazije su bile pod prometnom blokadom, a među više od sto automobila parkiranih ispred bioskopa kočila su se i dva najnovija “buicka”.
“Dva najnovija ‘buicka’, tipa, valjda, marta 1947, koji kapitalistička produkcija izrađuje za obesan luksuz – takvi izgledaju” – otresao se, ljutito, Žika Stojković u svom pismu Dobrici Ćosiću, napisanom možda već sutradan ili preksutradan (pismo je datirano 24. juna 1947, a ustupio mi ga, još 2010, Žikin unuk, beogradski slikar Aleksa Stojković).
Žika je u tom pismu svom prijatelju Dobrici, kao već etabliranom pripadniku nove jugoslavenske političke klase, ujedno poručio da spomenuta dva “buicka” viđa “jedino (jer su jedini u Beogradu) pred velikom zgradom sa proleterskim znakom u Bulevaru Crvene armije”, istom onom zgradom “gde se spremao Petogodišnji plan i proglas da se za njega ima malo stegnuti kaiš do 1951” – čime je očito htio reći: dok od naroda muzu i zadnji dinar kako bi imali čime isfinancirati tobožnji napredak zemlje, oholi i razuzdani moćnici iz Politbiroa KPJ kupuju sebi za državni trošak najskuplje i najluksuznije automobile na svijetu – kako bi se pred tim istim narodom imali čime bahatiti.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
