Pesimisti koji su napravili srpsku opoziciju

Jedne junske večeri 1947. beogradski studenti Borislav Mihajlović Mihiz, Živorad Žika Stojković, Dejan Medaković i Pavle Ivić – sva četvorica pripadala su skupini ili klanu “siminovci”, na čelu kojega je bio član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a Srbije (zadužen za Agitprop) i narodni poslanik u Narodnoj skupštini NR Srbije Dobrica Ćosić – izlazili su iz kina “Beograd” na Terazijama, nakon projekcije nekog sovjetskog filma. Kad tamo, imali su što vidjeti: Terazije su bile pod prometnom blokadom, a među više od sto automobila parkiranih ispred bioskopa kočila su se i dva najnovija “buicka”.

“Dva najnovija ‘buicka’, tipa, valjda, marta 1947, koji kapitalistička produkcija izrađuje za obesan luksuz – takvi izgledaju” – otresao se, ljutito, Žika Stojković u svom pismu Dobrici Ćosiću, napisanom možda već sutradan ili preksutradan (pismo je datirano 24. juna 1947, a ustupio mi ga, još 2010, Žikin unuk, beogradski slikar Aleksa Stojković).

Žika je u tom pismu svom prijatelju Dobrici, kao već etabliranom pripadniku nove jugoslavenske političke klase, ujedno poručio da spomenuta dva “buicka” viđa “jedino (jer su jedini u Beogradu) pred velikom zgradom sa proleterskim znakom u Bulevaru Crvene armije”, istom onom zgradom “gde se spremao Petogodišnji plan i proglas da se za njega ima malo stegnuti kaiš do 1951” – čime je očito htio reći: dok od naroda muzu i zadnji dinar kako bi imali čime isfinancirati tobožnji napredak zemlje, oholi i razuzdani moćnici iz Politbiroa KPJ kupuju sebi za državni trošak najskuplje i najluksuznije automobile na svijetu – kako bi se pred tim istim narodom imali čime bahatiti.