Moje sjećanje na “Oluju”

Milost mi je u životu, a osobito devedesetih, često bježala ispred očiju. Pa ovo može biti prilika da se neki ljudi naljute, da mi opet pobjegne milost. Naime, ljudi su milost. I mrtvi su milost. Zato treba znati ovo napisati tako da stanemo na jedinu moguću stranu, na stranu ubijenih staraca nakon ”Oluje”. Oni su nam milost. Bog je umirao u svakom od njih. Opet i opet. Solidaran s ljudskom vrstom kao onaj petak popodne kada je Sin povikao iza glasa: ”Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” i kada je to rekavši, izdahnuo.

Milost mi je pobjegla i zbog najskandaloznije katoličke stranice ikad napisane u nas nakon Drugoga svjetskoga rata: na drugoj stranici Glasa Koncila, u prvom broju nakon ”Oluje” 1995., iako su Crkva, te glavni urednik i komentator lista znali da se starije Srbe ubija kao štakore ili zečeve, izišao, pazite, tekst sa zloćudnim naslovom: ”Neviđena humanost ratovanja”!

I o tome, što sam vidio nakon ”Oluje”, želim iznijeti potresno svjedočanstvo jer, i nakon dugotrajne psihoterapije, događa mi se da želim dovesti u sjećanje baku Anči, onu koja mi je satima znala gladiti glavu dok sam joj ležao u krilu, a pred očima mi dolaze slike kostura od hrvatske ruke ubijene i od vukova rastrgane Save Lavrnić (92), najstarije postolujne žrtve koju sam s kolegama iz Hrvatskog helsinškog odbora pronašao, vezanu žicom za sina, izrešetanu na kućnom pragu, u selu Komić kod Udbine, ali u februaru 1996.

Moram o tome pisati. Bez ovoga svjedočanstva moja bi knjiga života bila nepotpuna, možda i promašena.

Pamtim da se na početku srpske (i crnogorske) agresije na Republiku Hrvatsku često spominjao slučaj vukovarskog novinara Stjepana Penića, mučki ubijenoga i izmasakrirana u Dalju kod Osijeka. Franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me jednom da je Penićeva supruga u razgovoru za Veritas, mjesečnik franjevaca konventualaca, u svoje i u ime svojih triju kćeri dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: “Mi vas ne mrzimo i sve vam opraštamo!”