Svaki Hrvat, uključujući i loše poput mene, a o hrvatskim Srbima da i ne govorimo, ima domoljubnu dužnost sjećati se gdje je bio toga dana, ujutro 5. augusta 1995., baš kao što svaki istinski patriot u SAD-u svojim sinovima i unucima s ponosom govori gdje se zatekao 11. septembra 2001. kako bi se priča dopunjavala, dorađivala, fino brusila i ponešto nakitila
Da li se radilo o namernom raketiranju?
Vrlo negativne reakcije međunarodne zajednice bile su jasan signal da se sledeći put mora razmisliti o tome kako se i kada koristi "orkan"
Pred očima su mi slike od hrvatske ruke ubijenih, slika Save Lavrnić (92), najstarije postolujne žrtve koju sam s kolegama iz Hrvatskog helsinškog odbora pronašao. Moram o tome pisati. Bez ovoga svjedočanstva moja bi knjiga života bila nepotpuna, možda i promašena
Dugo sam uživao u izveštajima koji su obično počinjali daleko, iznad Otrantskog moreuza, na onoj fino dizajniraoj šarenoj mapi, sve dok izveštaji o vremenu nisu postali kao pozivi generalštaba na sveopštu mobilizaciju
Upozorenja su, kao u onoj o dečaku koji je vikao "vuk", ovog puta bila tačna, samo što nas više nije bilo briga. Ovog puta je bilo ozbiljno, ali zar to isto nisu govorili svakog dana u prethodnih pet-šest leta?
To što Andrej Plenković ni nastupom, ni sadržajem onoga što govori, ne izgleda kao Tuđmanov i Šuškov nasljednik, ni na koji način ne utječe na karakter te stranke, niti on pruža ikakav otpor glorifikaciji dvojice spomenutih
