Politika

Kako izaći iz jednopartijskog sistema?

Srbija se opet danas nalazi pred pitanjem – kako izaći iz situacije u kojoj je značajan dio stanovništva isključen iz procesa političkog odlučivanja

Ilustracija VP/Profimedia
jun 08 2023, 17:00

Podeli

Aleksandru Vučiću ostvarila se želja da upravlja svim, ali baš svim, procesima u Srbiji. Nakon što je odavno zavladao svim polugama vladavine, sada je postao stvarni, pravi, premda donekle neočekivani i skriveni „vođa“ protesta protiv njega samog. Nitko efikasnije, naime, ne može na ulicu „istjerati“ veći broj građana protiv Vučića – od Vučića samog. On je više od inspiracije protesta – on je njihov stvarni veliki (pro)motor jer svakom svojom izjavom, činjenjem i nečinjenjem, čak i slikom koju on ili netko njegov „okači“ na Instagram ili Tviter povećava a ne smanjuje broj demonstranata. Time što u rukama drži svu vlast u zemlji, Vučić postaje glavni – a vjerojatno i jedini – razlog protesta. On je postao njihov smisao.

To što mu se dogodilo, međutim, tipično je za jednopartijske sisteme, za hibridne poretke koji nisu ni demokratski ni diktatorski nego su i demokratski i diktatorski. Narcisoidni autokrati su jednostavno takvi. Oni nemaju granice ni mjere. Njima nije dovoljno kontrolirati samo vlast, pa makar i u potpunosti, bez izuzetka. Oni žele više od toga – kontrolirati cjelinu. Ne vladaju većinom i u ime većine, nego žele vladati u ime svih. Jedinstvo je njihova omiljena riječ. Oni sebe vide kao alfu i omegu svega. Sve je njihova zasluga, ništa njihova krivica. Bez njih bi sve propalo: država, narod, mir, progres i stabilnost. Kosovo bi bilo izgubljeno. Srbi izvan Srbije bi propali. Ne bi bilo ni autoputeva ni vozova. Bila bi pustinja.

Vladanje u ime većine je legitimno. Vladanje u ime cjeline, međutim, nikad nije. Demokratski vladari ostavljaju prostor drugima, stvaraju i održavaju, štoviše – štite, autonomne sfere u kojima građani imaju pravo da uspostave svoja pravila i sami odlučuju. Oni to ne rade zato što ne bi htjeli apsolutnu moć, nego zato što znaju da je ona opasna. Apsolutna moć je uvijek privid, jer društvo – koliko god ga ograničavali i sprečavali – ostaje živo i odupire se autokratu. Pametni lideri su demokrati. Oni dozvoljavaju autonomiju, „negativnu slobodu“ odnosno „slobodu od“ – od nepoželjnog, neopravdanog i nepotrebnog utjecaja onih na vlasti, odnosno većine koja ih je na vlast izabrala. Te autonomne sfere odnose se i na privatnost pojedinaca, na njihovo pravo da kažu i urade što smatraju da je najbolje za sve, bez obzira da li je u skladu s politikom vlasti. Građani imaju pravo na svoje tvitove, bez opasnosti da će ih vladar citirati u svojim intervjuima i televizijskim nastupima. Autonomija – riječ koja je u Miloševićevom udaru na liberalne elemente tadašnje socijalističke strukture dobila negativan prizvuk (npr. kao „autonomaštvo“, da bi potom bila proskribirana i u Hrvatskoj pod Tuđmanom, koji nije htio ni čuti za autonomiju, ni dalmatinsku ni istarsku ni krajinsku ni zagrebačku) – jest dokaz da je neko društvo demokratsko, a ne diktatorsko.

Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price