Kako je Kosovo postalo Lavov

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

Povremeno me, srećom ne i prečesto, spopadne nesanica u najradikalnijem obliku. Umoran liježem u krevet, i najednom se preobrazim u čovjeka koji više ne umije zaspati. U takvom stanju ostajem sve do jutra. Rjeđe po milosti u zoru zaspim, mnogo češće ne trenem okom sve do kraja vremena za spavanje. Nekad to noćno vrijeme provedem samo ležeći, u očajničkim pokušajima da povratim umijeće spavanje, a nekad mudro ustajem, vraćam se pisanju, čitanju, gledanju kasnonoćnog i jutarnjeg televizijskog programa. Ali što god učinim i kako god postupim, za tih noći bez sna u pamet mi dolazi, dodatno preuveličano, u kakvom smo se sranju zatekli.

U nekim je noćima to sranje globalno, u drugim je noćima lokalno, a u trećim, onim najgorim, sranje je privatno i intimno. Ali sutradan uvijek, onako neispavan, bivam sretan što danju stvari ne izgledaju tako autentično loše kao u noći nesanice.

Katkad bih, u takvom stanju, počinjao pisati, pa opisivati sranje o kojemu je riječ. Napisano je uvijek bivalo razložno izloženo, pametno i s darom napisano. I navodilo me je da mislim o tome kad stvarnim očima vidim svijet oko sebe, danju kada se sve čini relativno sređenim i vrijednim preživljavanja, ili noću kada je sve na ivici.

Otprilike tako je, dragi Basara, i s tijelom. Dok smo ga nesvjesni, pa nam se čini da živimo pomalo i izvan sebe, dobro je. Ali čim nešto zaboli, naročito onim čudnim bolom koji i nije bol, nego je samo znak prisutnosti, stvari postaju teške. Za razliku od tebe, ne patim od diskus hernije. Ustvari, bolje bi i tačnije bilo reći da mi takvo što nikad nije dijagnosticirano. Ali od vrlo ranih dana događalo mi se da se nakon nekog pokreta ukočim, i da to ukočenje traje danima. Osim toga, prije dva ljeta stekao sam iskustvo trotjednog išijasa. Čudan, tupi i trajući bol, koji ograničava pokrete, dovodi u situaciju kad ne možeš pronaći nijedan podnošljiv položaj tijela, svodi te u potpunosti na vlastitu tjelesnost, usporava u svakom pogledu, ali istovremeno nije to, stvarno nije, bol koji se sam po sebi ne bi mogao podnositi.