Punih osam godina, otkako je postao premijer Hrvatske 2016. godine, Andrej Plenković je sprečavao prodor radikalne desnice u vlast. Isto je činio i sa svojom partijom, Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), nakon što je naslijedio Tomislava Karamarka, čovjeka poznatog po izjavi „nikad više u ponižavajućoj koaliciji sa SDSS-om“ (Samostalnom demokratskom srpskom strankom, koju vodi Milorad Pupovac). Karamarko je smatrao da je Hrvatska, nakon što je završila pregovore o pristupanju Europskoj uniji, spremna za – od desnice dugo odgađan i priželjkivan – obračun sa svim onim što su vidjeli kao politiku koju im je nametnula Europska unija. To se ponajprije odnosilo na ustupke koje je država trebala dati srpskoj manjini, čiji se broj od 1991. do 2011. smanjio sa 582 na 187 hiljada.
U pokušaju da se obračuna s „komunistima“, „Jugoslavenima“ i „Srbima“, Karamarko je formirao tzv. „Domoljubnu koaliciju“, koja je u središte vlasti – i u samu vladu – dovela ljude s političke margine, radikalno desne ako ne i otvoreno proustaške i antisrpske strančice, kao i tzv. „nezavisne pojedince“. Ta radikalna desnica, okupljena oko tri male partije, obično bi na izborima uzimala između 10 i 12 posto, ali bi rijetko kada ijedna od njih samostalno prešla izborni prag od pet posto u nekoj od deset glavnih izbornih jedinica u Hrvatskoj (11. i 12. izborna jedinica su posebne jer se u njima bira tri zastupnika „dijaspore“ i osam zastupnika nacionalnih manjina). Za premijera su postavili široj javnosti nepoznatog biznismena Tihomira Oreškovića, na što ih je natjerao glavni koalicijski partner, tada novoosnovana grupacija „Most“. Karamarkova vladavina bila je obilježena pritiscima na srpske organizacije i brojna udruženja civilnog društva, koje je vlast prestala financirati u nadi da će propasti. To je izazivalo proteste, a antivladini mediji su ubrzo doprinijeli rušenju vlade. Karamarko je bio primoran povući se i s čelnog mjesta u HDZ-u, otvarajući put Andreju Plenkoviću, dotad zastupniku u Evropskom parlamentu.
Po preuzimanju vlade, Plenković je zaokrenuo brod HDZ-a, ističući da želi „mijenjati HDZ da bi mijenjao Hrvatsku“. Nakon jednog, u biti ne suviše važnog, neslaganja već u aprilu 2017. istjerao je Mostove ministre iz vlade i prekinuo koaliciju sa njima. U oštrom zaokretu u odnosu na svog prethodnika, potom se oslonio na osam parlamentarnih zastupnika nacionalnih manjina, od kojih troje dolazi iz SDSS-a. Poništio je dakle glavnu Karamarkovu ideju: nikad više sa SDSS-om. U njegovom drugom mandatu, nakon izbora 2020., SDSS je dobio mjesto potpredsjednika vlade – prvo za Borisa Miloševića a potom za Anju Šimpragu. Time su dobili ono što su imali za vrijeme ranije Sanaderove vlade – kad je potpredsjednik bio Slobodan Uzelac. Plenković je, rastajući se s Mostom i „čisteći“ svoju stranku od radikala zdesna, pozvao u vladu male partije liberalnog centra, nekad moćne stranke HSLS (Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku) i HNS (Hrvatsku narodnu stranku). HNS se na tu ponudu rascijepio i samomarginalizirao, pa su oni koji nisu pristali na koaliciju s Plenkovićem formirali svoju partiju – „Glas“. Vjerojatno nikad u povijesti hrvatske politike neka partija nije počinila tako dramatičan harakiri u momentu kad je mogla biti najmoćnija u svojoj dotadašnjoj historiji – postajući „veto igrač“ u vladi koju je formirao netko drugi, mnogo moćniji po broju glasova.
No, Plenković je od 2016. do danas tražio partnere na liberalnom centru, nadajući se da će mu netko „dati ruku“ kako bi učvrstio novi kurs njegove partije (HDZ-a) i time spriječio jačanje radikalne desnice, koja je – baš zbog njegove nove orijentacije – izašla iz HDZ-a i formirala „Domovinski pokret“, kao i niz manjih partija, npr. Odlučnost i pravednost, Hrvatski suverenisti, Pravo i pravda i dr. Neki liberali su mu ostali vjerni, ali oni koji imaju snažna regionalna uporišta (npr. Istarski demokratski sabor, nezavisna lista međimurskog župana Matije Posavca, te Fokus, stranka mlađih načelnika općina i gradova u zagrebačkom prstenu) oklijevaju i zasad odbijaju s njim koalirati, smatrajući da bi time smanjili svoju popularnost u regijama koje vode, a koje su nesklone HDZ-u. Njihovo kalkuliranje povezano je time što će se sljedeće godine održati lokalni izbori, koji su tim malim strankama s regionalnim korijenima važniji od nacionalnih.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
