Nikad bolje

Goran Babić nosio je u sebi mrak, Mirko Kovač je bio dijete

Kovača su iz Beograda protjerali oni koji s ustrajnošću mazgi tvrde da on nije morao otići, a ako je već odlazio, zašto je išao Tuđmanu? Babića su iz Zagreba protjerali oni koji s ustrajnošću mazgi tvrde da on nije morao otići, a ako je već odlazio, zašto je išao Slobodanu Miloševiću?

/ Fotografija Igor Pavićević / Arhiva Nedeljnika
maj 08 2026, 06:56

Podeli

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

Tvoje pismo me, dragi Basara,

sastalo na željezničkoj stanici frankfurtskoga aerodroma, dok sam čekao voz za Münster. Pismo sam čekajući pročitao, potom se ukrcao, našao mjesto, pa ti odmah otpisujem. Osim što su moderni europski vozovi dobro mjesto za pisanje pisama, razlog mom trenutačnom odgovoru tiče se niza okolnosti kojima se stvarnost – ili melankolični ali uvijek sveprisutni gospodin Slučaj – opet umiješala u naše dopisivanje.

Naime, dok smo mi epistolirali o Mirku Kovaču i njegovom dugom putovanju u noć, što ga je 1991. vodilo od Beograda do Rovinja, umirao je Goran Babić, koji je iste te 1991. u noć otputovao od Zagreba prema Beogradu. Putujući u različitim pravcima, tako što jedan je išao tamo odakle je drugi pošao, Kovač i Babić ispunjavali su vlastite sudbine. Premda su odlazili svojevoljno – tako što im prethodno nitko nije banuo na vrata – obojica su bili prognanicima.

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price