Paraziti koji žive na Andriću, Crnjanskom i Krleži

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

U pravu si, dragi Basara, da o Srbiji ja ništa ne znam. O zemlji u kojoj sam se rodio, Jugoslaviji, jedva da sam malo više znao – a i to što sam znao, pokazalo se kao smrtonosno pogrešno znanje. O zemlji u kojoj sam nakon Jugoslavije nastavio živjeti, o Bosni, također ništa nisam znao, jer da jesam, ne bih se tamo po raspadu Jugoslavije ni trenutka zadržavao. A pogotovo nisam ništa znao o zemlji u koju sam zatim stigao, o Hrvatskoj, jer da jesam znao, koji bi me đavo tjerao da tu dolazim? Ono što me tim zemljama vuklo i što me tu zadržavalo bio je jezik. Da njega nije, ne bi ni mene bilo tu. Ono što me blagonaklonim učini prema Srbima i Srbiji, također je jezik. Što bi drugo kod Srba čovjeku moglo biti privlačno i zanimljivo, osim jezika i svega što iz jezika proizlazi? Ali zar su Hrvati i Bosanci još po nečemu drugom privlačni?

Što se Živojina Pavlovića tiče, sve si u vezi njega dobro dorekao i dovršio, osim dvije stvari. Nisi mi rekao jesi li čitao njegove romane i šta o njima misliš. I drugo: nisi, na žalost, u pravu misleći da bi Pavlović, da je poživio i da je prezdravio, opet zasjao punim sjajem. Možda bi napisao najbolje svoje knjige – dnevnike, kronike, portrete savremenika, ja vjerujem da bi i bilo tako. Ali s filmom stvari drukčije stoje. Čovjeku iz naših krajeva, ili čovjeku iz Europe, da bi snimio dobar film, uza sve drugo potrebno je da Kairosa zgrabi za perčin. Potrebno mu je da se nekako unese i ugradi u duh epohe, ili da taj duh sam stvori, kao što su to činili geniji poput Tarkovskog, pa i kao što je to činio Pavlović uz važnu pomoć nekih drugih autora, svojih suvremenika.