Jugoslavija je bila zasnovana na tri kolektivne čežnje

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

3. 5.

Ne treba biti praznovjeran, dragi moj Basara, pa da ti u mrtvom caffeu mrtvoga tvoga oca u trenutku smrti najsmjernijega njegova gosta u isti čas pregori trinaest sijalica. To je pitanje stila i dramaturgije, a ne pitanje praznovjerice. Moglo se to dogoditi u Borgesovoj priči, a Filip David bio je neki distancirani borgesovac.

Stefan Kapičić, Kaponjin sin, u tom je smislu idealan njegov lik. Onaj kojemu će se dogoditi ona posljednja, dakle i nenapisana Davidova priča, koju će Prokić ispričati tebi, a ti ćeš je proslijediti meni. I priča će naći mjesto negdje u mojoj unutarnjoj ropotarnici, koja je zrcalo vanjskih mojih ropotarnica, onih prostora u kojima živim i u koje se zatvaram.

Ta priča o trinaest pregorjelih sijalica u pustoj Galeriji, o smrti pisca u vrijeme dok demonstranti blokiraju državnu televiziju, u zemlji u kojoj je vladu upravo preuzeo ambiciozan liječnik, kojemu će, prema vlastitom priznanju, papin sprovod biti prvi veliki državnički doživljaj u životu, postaje tako moja priča za Filipa Davida.

Inače, ja sam – kao i svaka žrtva opsesivno kompulzivnih poremećaja, s elementima daleke, daleke slutnje autizma, te kao i svaki nevjernik – naravno vrlo praznovjeran. Zazirem od koječega, izbjegavam broj 13, ne prolazim ispod merdevina i ne radim, ili radim, koješta što sam si sam zadao kao pravilo, ali istovremeno u sebi racionalno znam da sve to služi mojoj unutrašnjoj ravnoteži, a da se na vanjski svijet nikako ne očituje.