Svi živimo „Taksistu“

Godine 1976. dvojica (budućih) klasika Novog Hollywooda – Paul Schrader i Martin Scorsese – udružit će rad i zajedno napravi „Taxi Driver“ (Taksista), vjerojatno najslavniji film čitave američke kinematografije sedamdesetih. A osim što je ostao upamćen kao najvažniji američki film dekade, „Taksist“ je ostao upamćen i po najupečatljivijem antijunaku cijelog novog Hollywooda.

Taj antijunak je Travis Bickle (Robert De Niro), vijetnamski veteran kojeg pere PTSP, taksist koji prihvaća noćne smjene jer ga ionako mori nesanica, te razvozi noću klijente po razbludnom i dekadentnom središnjem Manhattanu.

Taj centralni Manhattan – tih godina epicentar droge, pornografije i prostitucije – predmet je opsesivne refleksije junaka filma, čovjeka kojem se polako mrači um. U jednoj sceni filma, Travis Bickle razveže dugi monolog o tome kako bi kiša trebala saprati s ulica sav taj šljam. „All the animals come out at night – whores, skunk pussies, buggers, queens, fairies, dopers, junkies, sick, venal“, veli Bickle. „Someday a real rain will come and wash all this scum off the streets.“

Film „Taksist“ snimljen je godine 1975. Te godine New York City je živio u spirali kriminala i nasilja. Godišnji broj ubojstava prvi se put u povijesti popeo preko 1.600 (točnije 1.645) i premašio indeks 20 (20,83) po glavi stanovnika.

Ta spirala nasilja nastavit će se do ranih 80-ih, kad će doživjeti i vrhunac godine 1981. To je godina u kojoj je u New Yorku ubijeno 1.826 ljudi, indeks će premašiti 25.

Tu godinu Njujorčani pamte kao „Most Violent Year“, a taj će naslov nositi i film redatelja J. C. Chandora iz 2014. s Oscarom Isaacom u glavnoj ulozi koji nas radnjom upravo vodi u tu 1981. Film „Taksist“ ukazuje nam kako u tom trenutku većina „normalnih“ taksista nije ni pomišljala da bi servirala klijente po središnjem Manhattanu noću.

Taj središnji Manhattan u tom je trenutku za ostatak Amerike otjelovljenje Gomore: prostor porno-kina i javnih kuća, ulične prostitucije i neometane trgovine drogom.

Koliko je zloglasna reputacija New Yorka svjedoči i jetka rečenica američkog SF pisca Kurta Vonneguta kojeg su novinari jednom pitali što misli o NASA-inom slijetanju na Mjesec. „Prije nego naselimo Mjesec“, odgovorio je stari književni klasik, „bilo bi bolje centar New Yorka učiniti nastanjivim za ljude.“

Tih godina New York je slovio za prezaduženu, umornu, zloslutnu, dekadentnu metropolu koju guše dugovi, nasilje i razvrat. Nije ni najmanje slučajno da je naš tih godina Frank Miller reimaginirao Batmanov Gotham City na sliku i priliku posrnule metropole.

Taj posrnuli New York imao je, osim mračne reputacije, i jasno prepoznatljivu ikonografiju. Ta ikonografija vizualno je noćna, mračna, oronula i trećesvjetska.

Sastojala se od oronulih stanica metroa, zidova i vagona prekrivenih grafitima, od varijetea i porno-kina rasvijetljenih raznobojnim lampicama, prostitutki i makroa u ekstravagantnim krznima i šljaštećim opravama. I, naravno, tipiziranih žutih taksija poput onog kojeg je u noćnoj smjeni vozio Travis Bickle.

U svom puritanskom, fašistoidnom monologu ratni veteran Bickle fantazira o „pravoj kiši“ koja će „saprati sav taj šljam s ulica“. Bickle žudi za erupcijom nasilja koja će razvrat i grijeh izagnati ognjem i mačem, o kulturnoj revoluciji koja će – kao u pjesmi Toma Waitsa – „keep the devil way down in the hole“ (vraga stjerati u rupu). Nije bez vraga da je David Simon baš tu pjesmu koristio za špicu TV serije o još jednom posrnulom, kriminaliziranom velegradu. Taj je grad bio Baltimore, a serija – „Žica“.

Bickle, međutim, nije mogao ni zamisliti da će se „real rain“ zaista dogoditi, da će „all that scum“ u idućih dvadeset godina doista biti saprani sa asfalta. Samo to neće napraviti fašistoidna sila. To će napraviti netko moćniji: kapitalizam.

Od konca do 80-ih do sredine 90-ih središnji će Manhattan doživjeti jedan od prvih i svakako najdramatičniji primjer gentrifikacije u povijesti urbanizma. Tamo gdje su kročili kurve i makroi nastao je ubavi areal obiteljske zabave. Umjesto porno-kina teatri u kojima igra Disneyjev „Kralj lavova“. Pornografija, prostitucija i droga zbrisani su iz razbludnog centra koji se preobrazio u punkt mirne, malograđanske razbibrige. Istodobno splasnuo je i kriminal.

Taj proces pripitomljavanja često je pripisivan budućem Trumpovom odvjetniku Rudyju Giulianiju koji je kao gradski javni tužitelj (1983–1989), a potom i gradonačelnik (1994–2001) s New Yorka prebrisao stigmu propalog, trećesvjetskog grada.

Sproveo je to politikom koju je sam opisivao kao politiku cigle i razbijenog prozora. Zabranio je grafite, uveo nultu toleranciju za švercanje u metrou, represijom suzbio sitni kriminal. Njegovi pristaše tvrde da je izmijenio ekosistem. Rezultat je bio sigurniji grad u kojem će od 1991. stopa ubojstava i nasilja početi padati, a centar je grada – bi li Vonnegut bio zadovoljan? – opet postao „nastanjiv“. Mali je kriminal suzbijen. Onaj veći? E, o tome ćemo kasnije.

New York Travisa Bicklea, New York „najnasilnijih godina“ u međuvremenu se od zbiljskog mjesta pretvorio u topos, u ono što postmodernistički teoretičari zovu „heterokozam“ ili „zona“. Nastavio je živjeti kroz Gotham. Kroz Sin City Roberta Rodrigueza. Kroz desetke filmova i serija koji su crpili mitološki potencijal te „zone“ i radnju smještali u New York posrnuo pod kriminalom i opačinom.

Uz sijaset filmova Abela Ferrare, Jamesa Graya ili braće Safdie tu je, naravno, i spomenuti Chandorov „Most Violent Year“. Već u svom naslovu on nosi mitsku predodžbu: onu u New Yorku kao gradu koji je bio gomora, a onda je tu gomoru saprala Bickleova kiša. I isprala grijeh.

Ili možda nije?

Jer posljednjih desetak godina pojavio se niz filmova i serija koji taj narativ izvrću obrnuto, kao rukavicu. Uvriježeni je narativ bio taj da je New York 70-ih i 80-ih bio strašna, nasilna kloaka, a onda su kapitalizam i gentrifikacija grad oporavili i priveli „normalnosti“.

Posljednjih desetak godina, međutim, niz serija i filmova propituju obrnutu priču. New York 80-ih u tom kontranarativu nije bio mračna distopija, nego inkluzivni, ćudoredno otvoreni, klasno osjetljivi i vibrantni grad. Gentrifikacija nije pomela (samo) kriminal, ona je pomela siromašne i drukčije. Kriminal nije nestao.

Samo je mali kriminal ustupio mjesto velikom: umjesto džepara i dilera na scenu su stupili developeri, građevinski špekulanti i mafija. Od gentrifikacije je najveću dobit izvukao organizirani mafijaški kriminal. Bickleova „real rain“ nije nikakva puritanska obnova. Ta „real rain“ zapravo je trijumf gangstera.

Serija koja je prva stavila u pitanje narativ o povijesti Manhattana je „Deuce/Kronike Times Squarea“, HBO-ova serija o New Yorku 70-ih koju kao autori potpisuju vašingtonski krimi pisac George Pelecanos, te tvorac „Žice“ David Simon, čovjek koji je među suvremenim američkim audiovizualnim pripovjedačima bez sumnje politički najsuptilniji i najsenzibiliziraniji za temu grada.

Serija „Deuce“ nosi naslov po 42. ulici, arteriji koja presijeca Manhattan, koja je do 50-ih bila središte teatara, da bi do 70-ih postala epicentar porno-kina, salona za masažu i ulične prostitucije. Pelecanosova i Simonova serija kroz tri sezone premijerno prikazane od 2018. do 2019. prati ambijent „Deucea“ u epohi velikih promjena: od Roe vs. Wadea, preko sudske legalizacije pornografije, do začetaka gentrifikacije.

„Deuce“ kamerom rekreira isti onaj svijet kojeg bi Bickle saprao sumporom i kišom: svijet makroa, prostitutki, dilera, salona za masažu, barova i sitnih biznisa koji parazitski naliježu na epicentar poroka. Daleko od toga da Pelecanos i Simon taj svijet romantiziraju. Serija pokazuje kako je u ekonomiku „deucea“ dubinski ugrađen mačizam, kako muški pimpovi eksploatiraju žene, a droga i prostitucija idu uz visoku cijenu.

No taj grešni i nesavršeni svijet istodobno je i svijet kruhoboraca koji zavrjeđuju poštovanje, koji se bore da prvog plate stanarinu, ištu i planiraju bolje, a u tom svijetu postoje uzajamni odnosu privrženosti, solidarnosti i kodeksa časti.

Gentrifikacija u „Deuceu“ nije – ili, bar nije samo – čin ćudoredne obnove, napor da se waitsovskog đavola ugura u rupu. Čišćenje srednjeg Manhattana je špekulantska operacija. Korumpirana gradska politika i talijanska mafija počinju čistiti pločnike, a istodobno kupuju podcijenjene nekretnine u ozloglašenom kvartu.

Dok puritanska politika suzbija duplju poroka, developeri i mafija otkupljuju cijele četvrti, zatvaraju porno-kina i salone za masažu spremni da nekretnine puste na tržište jednom kad kvart prođe moralnu obnovu, a s buržujskom publikom dođu i više cijene.

Puritanizam je pokriće za nekretninsku operaciju. Simon, čovjek koji više i od kojeg američkog umjetnika razumije grad, bacio je rukavicu u lice cijelom mitu o posrnulom, pa spašenom Gothamu.

Ne, Batman nije spasitelj. Batman je odradio posao za Jokera. Jer, pobjednik u Gothamu je Joker. Joker je pred ljude s kamiona bacio šljašteću zabavu, šljokice, bojice i razbibrigu – baš kao Jack Nicholson u Burtonovom „Batmanu“ iz 1989, dakle, filmu nastalom iste godine kad je Giuliani okončao svoj tužiteljski mandat i otpočeo političku karijeru.

Tijekom ovog proljeća pojavila su se još dva audiovizualna djela koja nas vraćaju u New York 70-ih i 80-ih i slijede isti, sajmonovski protunarativ. Prvi je od njih Netflixova serija „Eric“ velške kreatorice Abi Morgan. Ambijentirana u New York ranih 80-ih, serija prati slučaj nestanka maloljetnog dječaka Edgara, sina tvorca popularnog lutkarskog šoua (Benedict Cumberbatch) uočljivo inspiriranog Jimom Hensonom.

Dječak se zagubi negdje u labirintu srednjeg Manhattana, istraga nestanka usmjerava se prema sumnjivom queer klubu u kojem se navelike dila, a sam dječak – koji nije ubijen – utone u polusvijet beskućnika koji žive po katakombama podzemne željeznice.

Dok traje policijska istraga, istodobno traje i urbanističko-politička zavjera koja jako nalikuje onoj iz „Deucea“. Gradski vijećnici prepleteni s talijanskom mafijom podupiru veliki projekt čišćenja degradiranog urbanog tkiva kojim bi pomogli investitore, a izmeli im s puta skvotere i sirotinju.

Dio te gentrifikacije je nasilno čišćenje beskućnika iz podzemne: Edgar je među njima. Ta nasilna, klasno arogantna i oružana gentrifikacija beogradske je gledatelje neizbježno morala podsjetiti na zloglasnu aferu s „fantomkama“ kad su u korist Beograda na vodi maskirani nasilnici silom čistili „dekadentnu“ Savamalu. Ta njujorška verzija beogradskih „fantomki“ ključni je kontekst posljednjih dviju epizoda serije „Eric“ – pete i šeste.

Gotovo istodobno s premijerom „Erica“ u Cannesu je prikazan jedan film koji se zbiva tek koju godinu prije zbivanja u „Ericu“ i „Deuceu“. Film o kojem je riječ priču o gentrifikaciji New Yorka vodi do same srži, do srčike urote. Istodobno, film o kojem je riječ stvara poveznicu i s današnjom američkom politikom, pokazujući kako se u tom trenutku u njujorškom downtownu stvarao nukleus političkog svemira koji nadolazi.

Redatelj tog filma je Danac iranskog podrijetla Ali Abbasi, a film se zove „The Apprentice“ (Šegrt, ili: Pripravnik). Nimalo slučajno, film nosi isti naslov kao i glasoviti reality koji je Donalda Trumpa učinio zvijezdom. Jer, Trump i jest tema filma. A onaj koji je u realityju sam imao pripravnike u filmu je prikazan u času kad je sam pripravnik, kad je đavolov šegrt.

Abbasijev „The Apprentice“ zbiva se u New Yorku sredine 70-ih i prati tada mladog Donalda Trumpa, sina bogatog nekretninskog poduzetnika Franka. Trump koljenović u dubokoj je sjeni svog despotskog oca za kojeg obavlja tek beznačajne poslove: među ostalim, ubire stanarinu po sirotinjskim visokogradnjama Astorije i Queensa.

Otac ne želi ni trepnuti na sinovu vizionarsku zamisao: da kupi i obnovi oronuli Commodore Hotel pokraj centralne stanice, usred tada degradiranog središnjeg Manhattana. Frank, kao uostalom i većina razboritih ljudi tada, vjeruje da je središnji Manhattan osuđen na propast i da u njega ne vrijedi bacati pare. Mladi i frustrirani Donald (Sebastian Stan) jedne večeri u klubu upozna Roya Cohna (Jeremy Strong), moćnog konzervativnog odvjetnika s vezama u politici i mafiji. Cohn je u tom trenutku već (bio) svojevrsni mračni princ američke desne politike.

Kao mladi, neiskusni tužitelj poslao je na električnu stolicu sovjetske špijune bračni par Rosenberg. Učinio je to tako što je protuzakonito komunicirao sa sucem i dao mu da izvan sudnice presluša obavještajne snimke koje CIA zbog sigurnosti agenata nije smjela predočiti kao dokaz. Svoj najvažniji proces Cohn je u ranim dvadesetima godinama života dobio, dakle, eklatantnim kršenjem sudskih pravila.

Jednako će beskrupulozno i nastaviti. Postaje odvjetnik, te kao odvjetnik stvara mrežu moćnih poznanstava među političarima, gradskim vijećnicima i kriminalcima. Cohn je advokat talijanskih mafijaških obitelji. Posvuduša je kojoj na kućne zabave među ostalim dolazi i Warhol. Cohn je istodobno i deklarirani politički konzervativac koji javno zagovara obiteljske vrijednosti i antikomunizam. Svi, međutim, znaju da je Cohn i promiskuitetni homoseksualac koji će se razmjerno rano zaraziti AIDS-om koji se tek širi.

Cohn je do kraja živio u laži, javno niječući i seksualnu orijentaciju i AIDS, pa je pred smrt na TV-u lagao da ima rak jetra. Taj dvolični život pretvorio se u predmet stanovite negativne fascinacije gej-supkulture. Nije stoga čudo da je Cohn jedan od glavnih likova drame „Anđeli u Americi“ Tonyja Kushnera, a u HBO-ovoj seriji po Kushnerovoj drami glumi ga Al Pacino.

U Abbasijevom „Apprentice“ Cohna se predstavlja kao – u neku ruku – arhitekta naše političke današnjice, idejnog kreatora trumpizma. Cohn mladog Trumpa uzima pod svoje. Pomogne njegovom ocu da suzbije sudsku tužbu zbog diskriminacije: Trumpovi su, naime, sustavno izbjegavali prodavati stanove crncima.

Cohn poveže mladog Trumpa s gradskim političkih vrhom. Naposljetku ga poveže i sa svojim glavnim klijentima – talijanskom mafijom. Trumpova vizionarska žudnja da kupi propali i oljušteni Commodore najednom ima kontekst i smisao. U ćudoredno čišćenje Manhattana uključuju se budući predsjednik, njegov budući odvjetnik Giuliani, njujorška gradska politika, talijanski organizirani kriminal, te – kao matchmaker – Roy Cohn, dvoličnjak koji živi u razvratu ali na tuđi razvrat podiže javnu moralnu hajku. S Trumpovim Commodore Hotelom počinje. A onda stvar ide dalje.

Proces koji je u „Deuceu“ prikazan odozdo, u „The Apprenticeu“ je prikazan odozgo: film nas vodi u srce urote. Ali, osim što gentrifikaciju pod krinkom ćudoređa prikazuje kao mafijaško-nekretninsku špekulaciju, „The Apprentice“ nas podsjeća kako ta preobrazba nadilazi samo grad New York. Ona je poslužila kao politička pozornica za politiku koja će ubrzo postati, a ove će jeseni postati i drugi put, vladajuća nacionalna politika. Trump i trumpizam počeli su tako što su počistili 42. ulicu od drukčijih i kvarnih. Ta politika sad će konačno postati i nacionalna vladajuća ideologija.

New York se, ne prvi put, možda ni zadnji, pojavljuje kao komunalna retorta, kao grad koji je istodobno i pars-pro-toto. Kao da je New York zipka u kojoj se zibaju promjene globalnog kapitalizma. Teška kiša koju je zagovarao Travis Bickle u međuvremenu je pala. I pljušti. I mi kisnemo na njoj. Ne samo u New Yorku.

Napomena: Povodom 83. rođendana Roberta de Nira vraćamo veliki esej Jurice Pavičića. Tekst je prvi put je objavljen 29. juna 2024.