Kultura

Nije se moglo imati i banane i socijalizam: Priče o hrani Slavenke Drakulić

Poslije su banane došle i u Jugoslaviju. Ako se dobro sjećam, bilo je to negdje sredinom šezdesetih. Samo što su to bile neke posve druge banane, puno veće i manje slatke. Tek mi je nedavno jedan prijatelj Talijan, kad sam mu ispričala ovu priču, rekao da su tada banane u Italiju stizale iz Somalije koja je još bila pod talijanskom upravom. I rekao mi je da su zaista bile posve drugačije od južnoameričkih koje su stigle kasnije

Pijaca u Zagrebu, 1975. godine / Walter Rudolph / United Archives / Profimedia Similar
okt 21 2023, 05:00

Podeli

Dok je brod plovio prema pučini, obrisi mojih roditelja i malog brata na zadarskoj rivi bivali su sve dalji i dalji. Baka i ja stajale smo na palubi i uporno im mahale sve dok se riva nije pretvorila u tanku bijelu crtu a ljudi na njoj u točkice. Te 1957. godine imala sam osam godina i prvi puta u životu krenula sam na put u Italiju, točnije u Napulj u posjetu bakinoj sestri. Kasnije sam još puno puta bila u Italiji, ali nikada to više nije bio put u zemlju čuda u kojoj je u izlozima dućana vladala neviđena raskoš, na ulicama bezbrojni automobili, gradska su svjetla blještava, na ekranima kutija koja se zove telvizor, ljudi pjevaju i glume baš kao da si u kinu, a tek hrana…

U Italiji sam se, naime, zaljubila u hranu. Počelo je već na brodu. Kako je put od Zadra do Ankone trajao dosta dugo ručali smo u brodskom restoranu. Ručka se više ne sjećam, ali se sjećam voća koje su nam poslužili na kraju. Bile su to ogromne, žute i mekane kruške, vrlo različite od onih koje smo jeli kod kuće. Moguće je da su te kruške bile naše, domaće. Moguće je, također, da su mi bile tako ukusne jer sam se tada vozila na ogromnom brodu, na putu u veliku avanturu. Iako sam uživala u njihovom okusu uskoro nakon pristajanja u luku sam ih ispovraćala. Teta i tetak čekali su nas svojim automobilom, a kako sam bila nenavikla na vožnju automobilom odmah mi je pozlilo.

Naravno da mi nismo imali automobil. Štoviše. U to vrijeme poznavala sam jednu jedinu osobu koja ga je imala. Bio je to naš susjed, povratnik iz Amerike. Svoje je crni veliki auto neprestano laštio, a mi djeca iz susjedstva okupili bi se oko njega i ogledali se u sjajnoj crnoj površini. Prije dolaska u Ankonu provozala sam se službenim autom moga oca jedva dva ili tri puta.

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price