Šta današnja Hrvatska zna (i misli) o AVNOJ-u?

Pričati u današnjoj Hrvatskoj o AVNOJ-u u bilo kakvom kontekstu i nezavisno od osamdesete godišnjice tog rođenja socijalističke i federativne Jugoslavije znači suštinski govoriti u prazno. Štoviše, kad bismo tražili neku poznatu pjesmu, frazu ili stih kojim bi se najbolje dočarao odnos ove zemlje i društva prema AVNOJ-u, najbolje bi tom opisu odgovarala melankolična Oliverova pjesma “Što to bješe ljubav?”. Ili malo duže, “podsjeti me što to bješe AVNOJ”.

Ilustracije radi, rođen sam 1981. godine i bez obzira na to što sam bio dijete u momentu raspada Jugoslavije i užasnog rata koji je slijedio po tom raspadu, bio sam ipak dovoljno odrastao i svjestan ključnih simboličkih mjesta Jugoslavije, a i da ih nisam bio svjestan nemoguće ih je bilo izbjeći u vrtiću, školi, na ulicama, radiju ili na televiziji. Na kraju krajeva, držao sam milion puta, kao i svi moji vršnjaci, sve one silne, mahom bezvrijedne kovanice dinara u ruci s državnim grbom s bakljama i upisanim datumom “29. XI 1943.” za koje su se mogle kupiti Čunga-lunga žvake, kesica Panini sličica ili neki očajan sok sa slamkom. Moj šok kad sam uslijed rata u rodnom Mostaru došao na djedovu Korčulu i kasnije u tom gradu završio gimnaziju 1999. godine pa na posljednjem testu iz povijesti pred sam završetak gimnazije shvatio da praktički jedini u razredu znam što uopće znači AVNOJ i što je to, bio je stoga nevjerovatan. E, do te mjere je službena Hrvatska u samo osam godina uspjela ugasiti čak i privatno sjećanje da je postojalo nešto prije ’91., a kamoli ono društveno.

I istina, stvari se jesu s vremenom promijenile i govor o Jugoslaviji u Hrvatskoj jeste donekle detabuiziran i legitimiran, što moram i sebi i vlastitom kratkom političkom angažmanu kojeg ne bih ponovio, ali i onom publicističkom kojeg uporno ponavljam, dijelom upisati u zasluge, ali stvari su po tom pitanju daleko od toga da bi bile normalizirane.