Nema puno takvih spomenika, pa ni mjesta u svijetu, koji su odmah nakon podizanja zaživjeli s ambijentom i gradom, kao da su od dana utemeljenja urbane sredine bili tu. Jedno od upravo takvih mjesta jeste Partizansko groblje u Mostaru, masterpiece Bogdana Bogdanovića, koje se čak i među njegovim upečatljivim spomenicima ističe monumentalnošću izvedbe i činjenicom da je zapravo živjelo, a i još uvijek na neki iščašeni način živi s gradom u kojem je podignuto.
To je tako, ne samo iz razloga što je Bogdanović dosegnuo svoj umjetnički i arhitektonski kreativni vrhunac upravo tih šezdesetih godina, nego i zbog toga što Partizansko groblje nije tek spomenik, niti tek kosturnica, o kojoj službene gradske vlasti lažu da ne postoji. To je zapravo grad u gradu, Bogdanovićeva vizija mostarskog Starog grada i uopće ideje tog grada na Neretvi. Vizija puna magijskog realizma, komunikacije s drevnom arhitektonskom prošlošću, ali i s kozmosom, s paganskim običajima i kulturom stećaka. Njegova vizija prožimanja života i smrti i zapravo zamrznute, skoro pa dječje zaigranosti poginulih mostarskih partizana, njih skoro sedam stotina, zaustavljenih u naponu životne snage.
Partizansko groblje nastalo je metaforičkim susretom antifašističkog Mostara i umjetničkog genija Bogdana Bogdanovića. A kako je takav spoj isuviše rijedak, dobili smo jedinstveno djelo i prostor koji emitira neponovljivu energiju.
Ova činjenica jasna je svima koji su se makar jednom popeli na taj brežuljak u zapadnom dijelu grada, čak i onima koji ne mogu ideološki smisliti partizane, niti antifašističku baštinu grada u kojem žive. Uostalom, sjećam se da mi je prvi dječji susret s tim mjestom koje se nalazilo na početku avenije na kojoj sam odrastao, izgledao kao ulazak u neki čarobni i bajkoviti dječji dvorac pun cvijeća, bazena, vodoskoka, vode koja preko valova nestaje u kamenu, raznih čudesnih oblika isklesanih u kamenu, borova i čempresa. Kad si dijete, ti naravno ne znaš skoro pa ništa, niti si u stanju razumijeti priču o prošlosti ili o simbolici i vizualnim porukama. Ali zato u dječjim godinama najviše energetski osjećaš mjesto i prostor. A to je bio prostor igre i sreće, iako se doista radilo o groblju.
Ne mogu znati ovako napamet, ali prilično sam siguran da ne postoji autor, niti groblje koje je u sebi spojilo tako naizgled nespojive poruke. Stvar je tim čudnija, znamo li da je podignuto u ideološki izrazito tvrdom, tada crvenom gradu, upravo u naponu snage socijalističkog režima, koji je dopustio da njegov ključni spomenik posvećen utemeljiteljskom događaju i ljudima koji su ga omogućili, bude lišen bilo kakve socijalističke ili državno-jugoslavenske simbolike.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
