Čuvena, nebrojeno puta citirana, Orvelova misao iz kultne “1984” glasi “ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost”. Snaga i istinitost te misli je tolika da za mene predstavlja misteriju kako je ona čekala dvadeseti vijek da nam se objelodani. Svaki teoretičar bi očekivao da je već bila zapisana u “Vladaocu”, “Kapitalu” ili nekom drugom kapitalnom djelu političke filozofije, a ona je, istorijskim usudom, čekala nešto ljepše, čekala je na umjetničku obradu, čekala na naučnofantastični, antiutopijski roman. Vinston Smit za Partiju kontroliše prošlost tako što rediguje stare novinske naslove kako bi odgovarali stalno izmjenljivoj verziji partijine sadašnjosti. Sama Partija i Veliki Brat kontrolišu populaciju kroz metode prinude ali i kroz dvomisao, novogovor jer Okeanija je oduvijek bila u ratu sa Ist-Azijom.
Koliko god da je Orvel svojim djelom kritički napadao totalitarizam komunističkih partija i socijalističkih društava, njegove ideje su više nego primjenjive na čitav niz političkih sistema i društava. Od te kritike ne bi mogle pobjeći ni današnje, nominalno liberalne, demokratije. Voljeli bismo da je drugačije i nekad se i pretvaramo da jeste, ali apsolutno svaka partija koja zauzme vlast želi da na neki način utemelji svoj svjetonazor, da upiše u kolektivnu svijest i pamćenje vrijednosti i mnjenja koja su je krasila i koja je donijela. Kolektivno pamćenje kao trajna vrijednost najbolje se očituje kroz spomenike, bilo da se radi o natpisima, bistama ili masovnim (masivnim) strukturama.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
