Da li Evropa skreće udesno?

Da li je pobjeda VMRO-DPMNE dokaz da su birači u Sjevernoj Makedoniji dominantno nacionalistički orijentisani?

Da li je pohod izraelske vojske na Pojas Gaze uzrokovan događajima od sedmog oktobra?

Da li je Crna Gora rekorder po broju službenih vozila (i samim tim po bahatosti) u javnoj upravi?

Da li Rusija i Kina žele da destabilizuju ključne zapadne sile?

Odgovor na sva ova pitanja ako moramo odgovoriti isključivo sa “da” ili ne” je potvrdan. Da li ćemo zbog tog saznanja postati nešto pametniji, informisaniji, obrazovaniji? Ne. Informatička era koju živimo nam je donijela, i to je opšte mjesto, mogućnost da saznamo sve što se dešava na kugli zemaljskoj u svakom datom momentu. Naravno da nam se, čak i danas, vijesti serviraju, uređuju, pakuju na način na koji to žele oni koji su najmoćniji u produkciji sadržaja.

Centralizacija informacija na globalnom nivou nam djeluje strašno, jer i jeste strašno, zbog toga što ukrupnjavanje kapitala, spoj društvenih mreža sa medijima čini da vidimo Marka Zakerberga, Ilona Maska i posebno Džefa Bezosa kao inkarnacije Leksa Lutora, Kingpina ili Džastina Hamera.

Ipak, koliko god to ukrupnjavanje bilo zabrinjavajuće, medijski magnati iz prošlosti nisu bili ništa bolji, nisu bili dobronamjerni filantropi nego gramzivi milijarderi koji nisu prezali ni od čega, ljudi kao što su Vilijam Rendolf Hurst ili, još uvijek živi, Rupert Mardok.