Dok gore zemlja i nebo, ostaju nam samo ljudi

Ako nas, u moru ostalih razloga, nešto povezuje na ovim prostorima, to je činjenica da se baš svaki aspekt života može svesti i da se uostalom svodio i na politički i međunacionalni problem.

A kad već to vrijedi za svaki aspekt života, kako ne bi vrijedilo za požare na jadranskoj obali, za koje su u posljednja dva desetljeća zajedničke jugoslavenske države često optuživani Srbi. Nekad otvoreno, nekad uvijeno, ali potpuno jasno.

Da stvar bude gora, scene požara i kasnije opustošene zemlje lako se urežu u kolektivni imaginarij, a uostalom i do danas je ostala kultna pjesma Gorana Babića, ‘Gori li to Hrvatska?’, napisana politički prijelomne 1971. godine u Hrvatskoj.

Jedna od onih po kojoj se mogao vjerno očitati duh vremena i koju mu danas uzimaju u plus oni koji ga pokušavaju obraniti od odluke da izabere beogradski egzil 1991. godine.

Taj nacionalistički običaj je negdje iščeznuo nakon Oluje, da bi se zatim počeo vraćati u javnost s prvom normalizacijom i povratkom turista iz Srbije na jadransku obalu, ali i za vrijeme kakvog-takvog povratka Srba u napuštene i spaljene domove diljem dalmatinskog zaleđa. Koje im je država nevoljko, sporo i uz puno opstrukcija, ponajprije zbog potrebe za ulaskom u Europsku uniju, krenula tipski obnavljati, gdje su na kraju te kuće puno više služile kao nekakva ljetna baza za provođenje praznika u zavičaju, nego za stvarni život.

U međuvremenu klima se počela bitno mijenjati nagore, ljeta su postajala sve nesnosnija, suše su postajale sve veće i dugotrajnije, ljetne oluje sve češće, a na koncu su i šumski požari postali brojniji i sve katastrofalniji.

Međutim, bez obzira na sve to, upravo sada dok gori kao nikada i gdje su desetine hiljada radnika iz Srbije na Jadranu, a jednako su i brojni turisti iz te zemlje, i to iz doslovno svih krajeva Srbije, priče o Srbima koji pale Jadran više zapravo nema. Što je jedna od rijetkih dobrih stvari danas.

Ovo ljeto dakle gori na sve strane, a kako mi se život uglavnom odvija između tri adrese, mostarske, splitske i korčulanske, svjedočim praktično uživo svim tim katastrofama. Gorjela je ovog ljeta već mostarska deponija smeća, i to katastrofalno. Gorjelo je također diljem Hercegovine, od Čapljine, do Konjica i Nevesinja. Gorjela je ozbiljno i Korčula, ovih dana gori i Pelješac, u Omišu se, na korak do Splita, dogodila ozbiljna katastrofa s jednom ljudskom žrtvom i ozbiljnom kataklizmom ovog kolovoza.

Dalje niz obalu, gori i u Crnoj Gori oko Herceg-Novog, a zapravo svugdje od Nikšića do obale. Kad tome pribrojimo vijesti iz Francuske i Španjolske o tamošnjim katastrofalnim šumskim požarima, čovjek ima dojam da se čitav Mediteran pretvorio u jednu ogromnu vatrenu kuglu, kao da tom prostoru nije dosta nevolja i bez toga. I političkih i ljudskih i izbjegličkih.

Što me sjetilo jednog fenomena s kojim sam se srodio još od najranijih ljeta na Korčuli. Kad god bi izbio požar, a to jeste bilo često, uvijek bi čitavo mjesto išlo gasiti, ili dežurati ili bi se išlo pomagati Pelješčanima. Tek sam poslije čuo i shvatio koncept dobrovoljnih vatrogasnih društava. Koncept jednako solidaran, koliko možda na prvu ruku i logičan za Mediteran. Da bi onda, istražujući ovih dana tu temu, potaknut kataklizmama, shvatio da nam je taj koncept, kao i mnogo toga korisnog za javnu stvar, ostavila Austro-Ugarska monarhija.

Svašta nam se ovdje izdogađalo i odavno je termin jugonostalgije ušao u upotrebu. Bilo da zvuči kao neko simpatično prisjećanje ili kao psovka iz perspektive nacionalista. Ali se neka stvarna austronostalgija i dalje doživljava kao stvar simpatičnih redikula.

Znam da sam se na faksu svojevremeno smijao kad je Stipe Šuvar u nekom tekstu napisao da ima i puno nostalgičnih za Austro-Ugarskom u Hrvatskoj. Ali sam se već dosta manje smijao pretprošle godine kad mi je to sam za sebe rekao Gorčin Stojanović u podcastu, potpuno ovog puta razumijevajući o čemu je riječ.

I nema tu nikakve potrebe za idealizacijom davno nestale K und K carevine, niti za zaboravom činjenice da je Dalmacija bila uvjerljivo najzaostalija kraljevina te zemlje, sve unatoč izgradnji pristaništa i svjetionika, koja je čak bila i prometno slijepo crijevo, bez željeznice nakačene na europske pruge.

Kad smo kod Dalmacije i Boke Kotorske, nemoguće je iz priče izostaviti i pobunu mornara u Boki Kotorskoj, 1918. godine, iskorištenu i u jugoslavenskoj nacionalnoj, i u komunističkoj ideološkoj mitologiji, kao autentični narodni i radnički otpor Austro-Ugarskoj.

Nema potrebe ni za negiranjem trajnog neprijateljstva te zemlje prema nacionalnim težnjama Južnih Slavena, a pogotovo prema ideji nekakve nezavisne jugoslavenske države, kao ni za negiranjem golgote koju je Srbija prošla u Prvom svjetskom ratu upravo pod napadom Austro-Ugarske. Priča pak o Sarajevskom atentatu čini jedan povezan, ali poseban rukavac te priče.

No, svemu tome unatoč, činjenica je da je Austro-Ugarska, čak i onakva kakva je bila, a bila je konzervativna poluperiferija zapadne Europe, po svim ekonomskim historičarima i podacima, uvela naše krajeve nad kojima je vladala u Europu. Bilo infrastrukturno, kao u Bosni i Hercegovini i Vojvodini, bilo po modernizmu institucija, poput ideje o organiziranju dobrovoljnih vatrogasnih društava, a na koncu i po Kopitarovoj reformi jezika i bitnom utjecaju na Vuka Stefanovića Karadžića, a potom i na jugoslavensku akademiju u Zagrebu.

Nižu se tako u Srbiji dobrovoljna vatrogasna društva, Zrenjanin 1868., Pančevo 1871., Novi Sad 1872., Zemun 1873. Pa u Crnoj Gori, opet u Austro-Ugarskoj Boki Kotorskoj, u Kotoru 1867. Zatim u Hrvatskoj, u Rovinju već 1854., pa onda šezdesetih godina 19. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj, Varaždin, Ludbreg, Sisak, Otočac. U Sloveniji prvo je osnovano 1869. u Metliki, a drugo u Ljubljani 1870. godine.

Bosna i Hercegovina je na koncu možda najbolji primjer državne politike, budući da se tamo već činom dolaska Austro-Ugarske odmah u Travniku 1878. osniva prvo dobrovoljno vatrogasno društvo, a već godinu iza toga i u Sarajevu.

Naravno, svijet je otišao tehnološki daleko naprijed i svaka kupovina Rafalea i vojne opreme, pogotovo na ovim našim prostorima, gdje ona jedino može biti upotrijebljena kao prijetnja ili odvraćanje isključivo između ovih naših, ionako ratom traumatiziranih i još uvijek do kraja neoporavljenih zemalja i odnosa, izgleda tragično, kad se shvati koliko se za isti iznos moglo kupiti medicinskih helikoptera, nužnih za kvalitetnu pomoć na otocima ili u udaljenim planinskim selima, i koliko se istovremeno moglo kupiti kanadera, bez kojih gašenje požara, s ne znam koliko vatrogasaca na terenu, ne bi bilo realno moguće.

No, i sa svom mogućom tehnologijom, koje Hrvatska ima najviše, upravo zbog iskustva čestih ljetnih požara na Jadranu, a Bosna i Hercegovina najmanje, zbog potpune i planske disfunkcionalnosti države, opet ostaju ljudi na terenu, bez čije solidarnosti, obučenosti, posvećenosti i nadljudskih napora bismo svjedočili puno većim tragedijama uslijed požara.

Sve to skupa stvara solidarnost zajednice, ali i nedvojbeno vuče korijene iz ideje i aktivnosti dobrovoljnih vatrogasnih društava, jedne od rijetkih institucija dugog trajanja na ovim prostorima.