Kultura

„Knjige na rasprodaji jesu siročići koje više nitko neće“: Priče iz Pariza Slavenke Drakulić

Za deset, dvadeset godina, kada biblioteku od nekoliko tisuća knjiga budemo sa sobom nosili u ručnoj torbici, u minijaturnoj elektronskoj knjižici Kindlu, prošetat ćemo ovim istim bulevarom a ono malo preostalih knjiga bolje kvalitete prodavat će se negdje u dubini antikvarijata, poput rariteta

/ Foto S. D.
нов 10 2026, 00:01

Podeli

Napomena: Na dan otvaranja zagrebačkog Međunarodnog sajma knjiga „Interliber“ vraćamo se pariskim zapisima i fotografijama jedne od najpoznatijih hrvatskih spisateljica Slavenke Drakulić (1949–2026). Ovaj nastavak serijala „Slučajne slike, slučajne priče“ prvi put smo objavili 28. oktobra 2023.

Sve nastavke serijala Slavenke Drakulić  “Slučajne slike, slučajne priče” koje je pisala za Velike priče pročitajte OVDE.

***

16. Knjige na rasprodaji

Udomiti, baš kao siročiće. Jer knjige koje su na rasporodaji jesu siročići koje više nitko neće, to im je zadnja šansFoto S. D.

Rasprodaja džepnih knjiga u antikvarijatu Boulinier na Bulevaru St. Michel. Nekoliko ljudi zainteresirano prebire po izloženim primjercima, jedan čak po esejima – taj me oduševljava – dok dvije žene u prvom planu nemaju namjeru zaustaviti se. Iako se knjige prodaju po nevjerojatno niskoj cijeni od 0.20 eura – prava prilika za svakog knjigoljupca. Istina, radi se o rabljenim knjigama, ali postoji nada da će ih po cijeni od otprilike 3 kune ipak netko kupiti. Udomiti, baš kao siročiće. Jer knjige koje su na rasprodaji jesu siročići koje više nitko neće, to im je zadnja šansa.

Ova me scena podsjeća na buvljak u Beču, na knjige izložene na štandovima ili, češće, na samom asfaltu. Na požutjele stranice i ofucane korice knjiga dovučenih s nekog tavana ili iz podruma, i to onih koje nije želio nijedan antikvarijat, onih suvišnih. Iako je netko nekad uložio veliki trud da ih prvo napiše, a zatim i objavi. Samo je pitanje vremena kad će prodavači odlučiti da od te hrpe starog papira više nema nikakve dobiti.

U Stockholmu džepne knjige i ne dospiju na rasprodaju jer ih antikvarijati više ne otkupljuju, pa ih ljudi ostavljaju u kutijama po haustorima ili ljeti pred kućom u nadi da će im se netko smilovati. Tamo nema buvljaka. Ako ih ne uzmeš, sljedeći je korak – kontejner za papir.

Pogled mi pada na natpis na vrhu izloga: vynils, također po 0.20 eura. Radi se o pločama, longplejkama. Tog proizvoda nema već desetljećima, a koliko su samo longplejke bile važne u našim malim životima! Prvu sam kupila 1964., za petnaesti rođendan. Bili su to Beatlesi. Gramofon smo kupili nedugo prije toga, moji su slušali Domenica Modugna i druge tada popularne talijanske kancone.

Longplejke su bile od kaučuka i bile su teške. Kupovala sam ih i donosila s putovanja u koferima koji su zbog njih – i zbog knjiga – uvijek bili preteški. I baš kad sam smogla novac za dobar gramofon, baš kad sam čak i kod nas mogla kupiti ploče koje sam željela, pojavila se nova tehnologija, CD-i. I oni su danas već gotovo prošlost jer mladi muziku skidaju s interneta i snimaju na iPod.

Longplejke sam, nakon dugog niza godina, vidjela na tom bečkom buvljaku u poluraspadnutim kartonskim kutijama – sve one Beatlese i Rolling Stonese i Dylane i Cohene i tko zna čije još sve ploče koje sam kupovala za skupe, prošvercane devize. U antikvarijatu na fotografiji longplejke koštaju samo 2 kune. I, što je još veće čudo – ima ih za kupiti! Tako će biti i s knjigama. Za deset, dvadeset godina, kada biblioteku od nekoliko tisuća knjiga budemo sa sobom nosili u ručnoj torbici, u minijaturnoj elektronskoj knjižici Kindlu, prošetat ćemo ovim istim bulevarom a ono malo preostalih knjiga bolje kvalitete prodavat će se negdje u dubini antikvarijata, poput rariteta. Kupit ćemo ih nekoliko, tek da unucima pokažemo kako je knjiga izgledala u doba naše mladosti.

17. Robna kuća

Nešto posve funkcionalno u ovom je slučaju ujedno i savršeno estetski osmišljenoFoto S. D.

Ovo nije muzej moderne umjetnosti, već unutrašnjost robne kuće Au Bon Marché. Ako nakon ulaska gledate ravno i ne podignete pogled, možda ništa od ovoga na fotografiji nećete vidjeti. U tom slučaju bit ćete na gubitku za nemali estetski doživljaj. Ali ja sam nekim slučajem ušla i sa samog ulaza podigla pogled. Ugledala sam veličanstvenu središnju konstrukciju – pokretne stube. Stepenice koje vode na galerije sa željeznom ogradom. Nešto posve funkcionalno u ovom je slučaju ujedno i savršeno estetski osmišljeno.

Odjednom me više nije zanimalo ništa od stvari koje su se u robnoj kući mogle kupiti. Gledala sam u tu izvanredno elegantnu, laganu, svijetlu geometrijskukompoziciju od željeza i stakla i nisam se makla dalje od ulaza. Čak i tog oblačnoga jutra unutrašnjost Bon Marchéa djelovala je svijetlo, bilo zbog danjeg svjetla koje je prodiralo kroz stakla na fasadi ili zbog načina na koji se to svjetlo nadopunjavalo s onim umjetnim. Jedan jedini čovjek koji stoji na pokretnim stepenicama tu je samo zato da posluži kao mjerilo: prazna konstrukcija mogla je isto tako biti moderna skulptura koja stoji sama za sebe postavljena u tom holu i ne služi ničemu – odnosno, služi upravo tome da gledatelj uživa u pogledu. Čak mi se više sviđa pomisao da je to skulptura nekog kipara sa smislom za proporcije, geometriju, svjetlo, eleganciju, a ne funkcionalni mehanizam pokretnih stuba… Kao i ideja da uđem u robnu kuću da bih vidjela nešto napravljeno s namjerom da posjetitelju pruži estetski užitak.

Robnu kuću sagrađenu 1876. godine osmislili su zajedno arhitekt Louis-Auguste Boileau i poznati inženjer Gustave Eiffel. Boileau je prvi koristio kovano željezo i staklo na ”moderan”način postavivši staklene stijenke na tri strane zgrade.

Nisam ništa kupila. Nije mi bilo do gledanja stvari – uostalom, svijet je prepun suvišnih stvari. Sjetila sam se prve robne kuće u koju sam ušla, Name na riječkom Korzu. Tada, početkom pedesetih, Nama je bila najveći i jedini dućan na kat. Bio je to slabo osvijetljen prostor posebnog mirisa koji bih i danas prepoznala, mirisao je na pastu za poliranje parketa jer je pod u Nami tada bio od drva. U prizemlju desno nalazio se odjel s tkaninama na metre, gdje je moja mama kupovala materijale od kojih je sebi i djeci šila odjeću. I plahte. I zastore. U Nami se tada malo toga moglo kupiti, ali to sam shvatila tek mnogo poslije. Meni se taj dućan činio prepunim zanimljivih stvari i jedva sam čekala da se popnemo na kat. Na katu su se prodavale igračke poput lutaka ili lopti, možda koji žuti medo – imala sam jednog takvog. Pa iako nisam svaki put dobila igračku, mogla sam ih gledati.

Ali najbolje se sjećam stepeništa. Činilo mi se ogromnim, širokim, sigurnim jer sam bila sasvim mala. I ono je bilo drveno i zavojito poput puža, sa stepenicama koje su se sužavale na desnoj strani. Bilo je elegantno na svoj način. Drvo je škripalo dok smo se uspinjali i taj mi je zvuk još uvijek u sjećanju.

18. Krov

U stanici udišem ustajali miris mašinskog ulja, zahrđalog željeza, nagorjele plastike i dah gomile na peronu. K tome, ljudi koji čekaju oko mene izgledaju nekako izgubljeno, pomalo uplašeno, poput meneFoto S. D.

Usprkos krpicama svjetlosti koje prodiru kroz staklo, fotografija je mračna. Krov kao da ne predstavlja zaštitu putnicima od lošeg vremena, već prijetnju.

Stojim na željezničkoj stanici Gare d’Austrelitz. Pogled mi stalno bježi u visinu, prema teškoj metalnoj krovnoj konstrukciji iz 19. stoljeća. Nebo je tmurno, gusti oblaci zasjeli su na krov kao da ga pritišću. Dok čekam svoj vlak, osjećam težinu čelika koji mi visi nad glavom. U tom zatvorenom prostoru nešto me uznemiruje. Pokušavam razaznati što. Osluškujem zvuk električne lokomotive u blizini, otvaranje i zatvaranje automatskih vrata, struganje cipela putnika koji izlaze, daleki zvižduk, u dubini potmuli zvuk podzemne željeznice koja prolazi ispod mojih nogu uz lagani drhtaj tla.

I dalje čekam. Ponovo piljim gore u krov. Mogao bi nam se srušiti na glavu, ali onda bismo barem imali više zraka. U stanici udišem ustajali miris mašinskog ulja, zahrđalog željeza, nagorjele plastike i dah gomile na peronu. K tome, ljudi koji čekaju oko mene izgledaju nekako izgubljeno, pomalo uplašeno, poput mene. Kao da se i oni boje da su greškom dospjeli ovamo. Poput lica žene u donjem desnom kutu, gotovo izbezumljenog pogleda. Vjerojatno i sama tako izgledam dok iščekujem svoj vlak, neprestano pogledavajući prema gore. Jesam li uopće na pravom mjestu? Kad konačno stigne vlak, shvaćam da sam zalutala na ovaj peron.

Idem prema izlazu. Ali više se ne želim spustiti u podzemlje, gdje se nalazi moja linija. Odjednom osjećam kako mi kapi znoja klize niz čelo. Odjeća mi se lijepi za kožu. Mučno mi je. Kao u nekom napadaju panike, izlazim brzo iz stanice vukući za sobom njene turobne mirise i zvukove i taj osjećaj težine na leđima, u prsnom košu. Možda mi se ovo događa zbog proklete južine koja se spustila na grad…

Vani mi je odmah bolje. Duboko udišem prohladni zrak i opet gledam gore. Ali sada su oblaci raspršeni, iza jednog čak proviruje sunce. Asfalt poslije kiše odiše svježim mirisom. Ulazim u poluprazni autobus i dugo se vozim do odredišta, sada posve oslobođena nepoznatog, možda zamišljenog tereta.

Vani se smjenjuju prizori ljudi koji žure, ulaze u dućane, stoje na zebri. Stariji par hoda vrlo polako, oboje uz pomoć štapa. Jedna mala djevojčica iznenada se zatrči prema drugoj strani ulice. Naš autobus naglo zakoči. Majka u zadnji čas zgrabi djevojčicu i čvrsto je privine na grudi. Sigurno ju je već vidjela pod kotačima autobusa. Odmah zatim spusti je na pločnik i opali joj dvije po guzi. Djevojčica se glasno dere dok je mlada žena vuče za ruku, ne obazirući se na njen plač. Tako joj i treba, kaže žena pored mene.

Taj me događaj vraća u stvarnost. Dok silazim na Trgu St. Paul, oblaci su se posve razišli a asfalt je već suh.

KRAJ

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.