Kultura

Čarobna juha: Priče o hrani Slavenke Drakulić

Kad se osjećam klonulo ili ne znam što bi skuhala a vani je hladno i pada kiša, obično skuham juhu od povrća. Svečano se zaklinjem - jednako kao  moja mama i kao moja kćer, jer to je naša "čarobna" juha - u njeno svojstvo da oporavi i utješi, da ugrije i nahrani, da izliječi i podigne slabe

Foto YAY Media AS / Alamy / Alamy / Profimedia
nov 18 2023, 05:00

Podeli

Kad pomislim na juhu, prvo mi padne na pamet ona bolnička. Znate već, ona gotovo prozirna vodica s potonulim zrncima raskuhane riže i nekoliko vlakana ribane mrkve koja usplahireno plutaju po tanjuru glumeći minijaturne zlatne ribice. A ponekad u takvoj juhi možete naći i komad blijedog pilećeg mesa, koje zasigurno čini juhu krepkijim ali (ako je to uopće moguće), i manje privlačnim obrokom. Dovoljno sam vremena provela po raznoraznim bolnicama da bih mogla ustvrditi kako u našim bolnicama služe uvijek jednu te istu juhu, spravljenu prema identičnom receptu koji mora da je svet! Baš kao da juha funkcionira poput svete vodice – čini mi se da je u pitanju vjera u njenu moć ozdravljenja. Ako medicinska terapija ne upali, juha sigurno hoće. Čemu bi inače davali pacijentima tu odurnu tekućinu?

U bolnicama, dakle, postoji nepokolebljiva vjera da bolesniku najviše koristi upravo ta specijalna, bolnička juha (pored krumpir pirea, cikle na salatu, kuhane piletine i dinstane riže). Možda bi to postala i znanstveno utemeljena činjenica, kad bi servirali pravu juhu, a ne splačinu. A opet, kad ležiš tako onemoćala, moraš strpati u sebe nešto ako ne želiš da te priključe na infuziju. I tako, oslonjena na tvrde jastuke u zagušljivoj sobi gutaš i šutiš. Najgore je što se prisjećaš nekih drugih juha. Srećom u našim bolnicama toleriraju donošenje hrane bolesnicima pa onda nazoveš da ti netko od doma u popodnevnim satima donese pravu pileću juhu s noklicama od griza, onu od koje zamiriši čitava soba. Ili onu od povrća, moju omiljenu juhu. To jest, nazoveš ako imaš koga nazvati i ako taj netko zna skuhati juhu. Jer ako si u nekoj američkoj bolnici, tamo ti neće obavezno servirati svetu juhu. Ako je poželiš jesti, sestra će ti je donijeti iz kantine, u plastičnoj čaši, podgrijanu u mikrovalnoj pećnici. Ti možeš od nje naručiti kinesku juhu s prozirnim rezancima od riže, juhu od paradajza, ili pileću ili minestrone ali ona će ti donijeti, baš kao i u našim bolnicama, nešto gusto i tekuće što, bez obzira na etiketu, ima identičan okus. Tekućina je smećkaste boje i čudnog mirisa, vidiš da u njoj pliva pokoje izgubljeno zrno graha jer je to minestrone (ali ti predobro znaš kako izgleda pravi minestrone), prepuna natrijevog glutaminata baš kao da je Vegeta i ovdje glavni začin… tekućina koja ima okus točno po onome što i jest, a to je tek otvorena i podgrijana konzerva. Podsjeća te to najviše na one prve Podravkine juhe u vrećici s nacrtanim pijetlom, s kojima si se tako oduševljavala kad su se tek pojavile, negdje šezdesetih. Ali te ta nesretna i takozvana juha podsjeti i na činjenicu da u Americi ne jedu svi juhu, pogotovo ne u bolnicama. Oni valjda vjeruju da je neka druga hrana ili piće – a bit će da je to coca cola! – lijek za sve. Ta ti neprepoznatljiva i bljutava hrana stiže na tacni, u malim plastičnim posudama jer higijena je ovdje na visini. Ti, kao i obično, jedeš poslušno iako bez apetita, jer želiš što prije van, kući.

Kad u Stockholmu prijatelje pozovem na večeru pa im serviram juhu, oni to zovu “soul food” ili hrana za dušu. Koju, usput rečeno, ne možete naručiti u restoranu sa švedskim jelovnikom jer to nije njihovo tipično jelo

Dok gutaš to nešto nedefinirano a klasificirano kao hrana, pitaš se da li ti možda serviraju hranu za astronaute i misliš kako bi bilo da ti netko sad donese na primjer goveđu juhu s rezancima. Dok ti zalogaji s mukom klize niz grlo, odjednom, kao da gledaš film, vidiš cijelu svoju obitelj kako sjedi za nedjeljnim ručkom. Mama zagrabi juhu i stavlja je u tanjure. I dok tanki, dugački rezanci klize preko ruba žlice natrag u juhu, mi klinci svađamo se kome je dala više jer volimo gusto… U cijeloj istočnoj Europi juha je nešto u što se vjeruje ne samo u bolnicama nego i kod kuće. Ona ne samo da liječi bolesne nego i drži na okupu familiju na način kojeg više nema. Naime, teško je juhu jesti usput, na nogama, u prolazu. A ni nema baka i mama koje su obavezno kuhale juhu – niti se više ruča doma. Danas, kao i svugdje u modernom svijetu, u kratkoj pauzi za ručak pojedemo kakav sendvič a onda navečer jedemo ono što se u ranijim vremenima zvalo ručkom. Kad samo pomislim da je u mome djetinjstvu svaki ručak započinjao juhom i da se držalo da je ručak nepotpun ako prvo nije servirana juha…

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.

Velike price