Kultura

Čarobna juha: Priče o hrani Slavenke Drakulić

Kad se osjećam klonulo ili ne znam što bi skuhala a vani je hladno i pada kiša, obično skuham juhu od povrća. Svečano se zaklinjem - jednako kao  moja mama i kao moja kćer, jer to je naša "čarobna" juha - u njeno svojstvo da oporavi i utješi, da ugrije i nahrani, da izliječi i podigne slabe

Foto YAY Media AS / Alamy / Alamy / Profimedia
нов 18 2023, 05:00

Podeli

Kad pomislim na juhu, prvo mi padne na pamet ona bolnička. Znate već, ona gotovo prozirna vodica s potonulim zrncima raskuhane riže i nekoliko vlakana ribane mrkve koja usplahireno plutaju po tanjuru glumeći minijaturne zlatne ribice. A ponekad u takvoj juhi možete naći i komad blijedog pilećeg mesa, koje zasigurno čini juhu krepkijim ali (ako je to uopće moguće), i manje privlačnim obrokom. Dovoljno sam vremena provela po raznoraznim bolnicama da bih mogla ustvrditi kako u našim bolnicama služe uvijek jednu te istu juhu, spravljenu prema identičnom receptu koji mora da je svet! Baš kao da juha funkcionira poput svete vodice – čini mi se da je u pitanju vjera u njenu moć ozdravljenja. Ako medicinska terapija ne upali, juha sigurno hoće. Čemu bi inače davali pacijentima tu odurnu tekućinu?

U bolnicama, dakle, postoji nepokolebljiva vjera da bolesniku najviše koristi upravo ta specijalna, bolnička juha (pored krumpir pirea, cikle na salatu, kuhane piletine i dinstane riže). Možda bi to postala i znanstveno utemeljena činjenica, kad bi servirali pravu juhu, a ne splačinu. A opet, kad ležiš tako onemoćala, moraš strpati u sebe nešto ako ne želiš da te priključe na infuziju. I tako, oslonjena na tvrde jastuke u zagušljivoj sobi gutaš i šutiš. Najgore je što se prisjećaš nekih drugih juha. Srećom u našim bolnicama toleriraju donošenje hrane bolesnicima pa onda nazoveš da ti netko od doma u popodnevnim satima donese pravu pileću juhu s noklicama od griza, onu od koje zamiriši čitava soba. Ili onu od povrća, moju omiljenu juhu. To jest, nazoveš ako imaš koga nazvati i ako taj netko zna skuhati juhu. Jer ako si u nekoj američkoj bolnici, tamo ti neće obavezno servirati svetu juhu. Ako je poželiš jesti, sestra će ti je donijeti iz kantine, u plastičnoj čaši, podgrijanu u mikrovalnoj pećnici. Ti možeš od nje naručiti kinesku juhu s prozirnim rezancima od riže, juhu od paradajza, ili pileću ili minestrone ali ona će ti donijeti, baš kao i u našim bolnicama, nešto gusto i tekuće što, bez obzira na etiketu, ima identičan okus. Tekućina je smećkaste boje i čudnog mirisa, vidiš da u njoj pliva pokoje izgubljeno zrno graha jer je to minestrone (ali ti predobro znaš kako izgleda pravi minestrone), prepuna natrijevog glutaminata baš kao da je Vegeta i ovdje glavni začin… tekućina koja ima okus točno po onome što i jest, a to je tek otvorena i podgrijana konzerva. Podsjeća te to najviše na one prve Podravkine juhe u vrećici s nacrtanim pijetlom, s kojima si se tako oduševljavala kad su se tek pojavile, negdje šezdesetih. Ali te ta nesretna i takozvana juha podsjeti i na činjenicu da u Americi ne jedu svi juhu, pogotovo ne u bolnicama. Oni valjda vjeruju da je neka druga hrana ili piće – a bit će da je to coca cola! – lijek za sve. Ta ti neprepoznatljiva i bljutava hrana stiže na tacni, u malim plastičnim posudama jer higijena je ovdje na visini. Ti, kao i obično, jedeš poslušno iako bez apetita, jer želiš što prije van, kući.

Kad u Stockholmu prijatelje pozovem na večeru pa im serviram juhu, oni to zovu “soul food” ili hrana za dušu. Koju, usput rečeno, ne možete naručiti u restoranu sa švedskim jelovnikom jer to nije njihovo tipično jelo

Dok gutaš to nešto nedefinirano a klasificirano kao hrana, pitaš se da li ti možda serviraju hranu za astronaute i misliš kako bi bilo da ti netko sad donese na primjer goveđu juhu s rezancima. Dok ti zalogaji s mukom klize niz grlo, odjednom, kao da gledaš film, vidiš cijelu svoju obitelj kako sjedi za nedjeljnim ručkom. Mama zagrabi juhu i stavlja je u tanjure. I dok tanki, dugački rezanci klize preko ruba žlice natrag u juhu, mi klinci svađamo se kome je dala više jer volimo gusto… U cijeloj istočnoj Europi juha je nešto u što se vjeruje ne samo u bolnicama nego i kod kuće. Ona ne samo da liječi bolesne nego i drži na okupu familiju na način kojeg više nema. Naime, teško je juhu jesti usput, na nogama, u prolazu. A ni nema baka i mama koje su obavezno kuhale juhu – niti se više ruča doma. Danas, kao i svugdje u modernom svijetu, u kratkoj pauzi za ručak pojedemo kakav sendvič a onda navečer jedemo ono što se u ranijim vremenima zvalo ručkom. Kad samo pomislim da je u mome djetinjstvu svaki ručak započinjao juhom i da se držalo da je ručak nepotpun ako prvo nije servirana juha…

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price