Ne volim kuhati. Kad sam sama pa nemam za koga kuhati – jer kuham samo za druge, meni drage osobe – onda se moj jelovnik sastoji od jednostavnih jela koja ne zahtijevaju dugačku pripremu. To su uglavnom salate i pirjano (mi to doma zovemo dinstano) ili lešano povrće plus riba plus tjestenina. Možda je to zato jer sam rano otišla od kuće pa nisam stigla naučiti kuhati od mame koja i dan danas odlično kuha. A možda zato jer nisam niti izjelica, a još manje gurman.
Kao mala jedva da sam gutala hranu i to na silu. Baka bi mi odvlačila pažnju različitim igračkama, ili meni najdražom plavom limenom kutijom za dugmad. Nekada su takve kutije bile uobičajene u domaćinstvima, i sama sam kasnije imala sličnu jer sam – baš kao i moja mama i baka i prabaka, sama šila odjeću na Bagatovoj mašini. Kupila mi ju je moja nona, nek’ se nađe, neka mala ima neki zanat u rukama, uostalom svakoj ženi šivaća mašina dobro dođe. Nije to bio onaj elegantni model električne mašine koja se zvala “Ruža”. Mislim da ih još nije niti bilo ili su bile preskupe, tamo negdje oko 1970. Nju sam si sama kupila kasnije. Znam da je to danas teško zamisliti, ali odjeća se rijetko kupovala u ondašnjim dućanima, a modeli iz Varteksa nisu, recimo to tako, bili baš privlačni. Butici koji su se pojavili sredinom sedamdesetih bili su preskupi. Dućana za dječju odjeću nije niti bilo. Nije bilo druge nego naučiti šiti ili imati šnajdericu.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
