“Nisam se mogla sjetiti datuma venčanja, sjetila sam se samo sarme”: Priče o hrani Slavenke Drakulić

Ne znam kako je ustvari krenula ta priča o vjenčanom prstenju, pa o vjenčanjima, pa o datumima i zaboravu. Bio je vedar proljetni dan, jedan od onih kada se čovjeku čini kao da bi se moglo sjediti vani, na suncu. Ali budući da više nismo toliko mlade i lakomislene, moja prijateljica i ja ipak smo sjele u kafić. Dok smo pile sasvim pristojan kapučino bez kofeina – ona zbog tlaka a ja iz solidarnosti – njezin se pogled zadržao na mojoj lijevoj ruci s vjenčanim prstenom. Mora da ga nije zapazila ranije. Lijep ti je prsten rekla je, a gdje su ti oni ostali? Tako me naravno podsjetila da sam imala dva prije ovoga kojemu se upravo divila. Pogledala sam je malo prijekorno a zatim smo se obje nasmijale. Jer ona mi je bila kuma na drugom vjenčanju. Imala je pravo postaviti mi to pitanje. Skinula sam prsten s ruke i pokazala joj ga. Unutra je bio urezan datum vjenčanja. Oduševila se. Kako je to mudro, rekla je. Ovako ga ne možeš zaboraviti. Da, zar to nije dobro rješenje za senilne – jer sam naime zaboravila oba prethodna datuma vjenčanja! Znam samo da je da je to bilo negdje u zimu 1977. I da nam je kuma skuhala sarmu.

A s prvim prstenom bilo je ovako: moj budući i ja nismo uopće željeli vjenčano prstenje. Bilo je to u jesen 1967., mislim da je bio rujan. Prije više od četrdeset godina… Pa nije čudno da se nisam mogla sjetiti datuma i to nakon što sam se rastala deset godina kasnije. Mislim da nismo bili ludi ni za vjenčanjem ali da su njegovi roditelji, s kojima smo živjeli i koji su nas hranili jer smo zapravo bili djeca, studenti – odlučili da tako mora biti i gotovo. Njemu je bilo 20, a meni 18 godina. I bili smo jako nekonvencionalni – osim što smo potpuno ovisili o roditeljima. Oblačili smo se u hipijevsku odjeću (koja je, koje li ironije, kasnije postala moda) koja je u to vrijeme izgledala provokativno. Ja sam, na primjer, sašila dragome ružičastu košulju na cvjetiće od materijala za zastore a sebi dugačku haljinu izvezenu na rubu. On je nosio kosu do ramena a ja lenonice i vrpcu na čelu. Ili ponekad kožnatu haljinicu koja je jedva dopirala do vrha bedara. Nismo jeli meso, studirali smo sociologiju, indologiju, svjetsku književnost, povijest, filozofiju i sve nešto tako, čitali smo Fromma i Marcusea, slušali Dylana i putovali po Europi autostopom. Njegovi roditelji, liberalni i dobronamjerni, nisu zapravo znali što bi s nama. Možda su vjerovali da će nas vjenčanje uozbiljiti? U to ime kupili su nam zlatno vjenčano prstenje a vjenčanje je obavljeno u općini Maksimir. Sjećam se da je matičar nešto dugo govorio o obavezama, da su i jedni i drugi roditelji bili smrtno ozbiljni a mi smo se smijuckali kao da je vjenčanje nešto jako smiješno i blesavo. Moji su roditelji mislili (i pokazivali ) da je to ludost koja nikome ne treba – čemu se vjenčavati u tim godinama, a da mlada uopće nije bila u drugom stanju? Uz to, ni mladoženja im se baš nije dopadao, onako dugokos (iako su ga njegovi namolili da se za tu priliku ošiša) i u čudnoj šarenoj odjeći koja se ne pristoji muškarcu. Njegovi su pak roditelji mislili da je nezgodno da živimo zajedno a da se to ipak nekako ne formalizira. A prstenje je bilo simbol te nama smiješne formalnosti.