Prvo me zarobio pogled iz vrta.

Bilo je to sad već davne 1994. godine kad sam ušla u jedan vrt iza visokog zida iznad kojeg su stršale krošnje nekoliko moćnih stabala. Ništa me nije pripremilo na ono što me čekalo već čim se otvore dvorišna vrata. Iza njih mi se ukazao neometan pogled na mjesto u daljini gdje se spajaju nebo i zemlja.

S lijeve strane bila je dugačka podrezana živica koja dijeli vrt na dva dijela i tri stogodišnja stabla koja bacaju duboku, hladnu sjenu na njega. Desno je stajala kuća kojoj taj vrt pripada, ali nju je moj pogled nekako mimoišao. Kuće u tom času kao da nije bilo, nije bila važna. Jer ono što mi se rastvorilo pred očima, u dnu prizora nezaklonjenog raslinjem, bilo je tako privlačno da sam poželjela otići do niskog zidića na kraju vrta i približiti se nebu, koje se odatle moglo dotaći.