Još matura, pa Njemačka

Potkraj svibnja/maja svake se godine u Zagrebu održi Norijada. Većini čitateljstva (a nekako mi se čini – i sve većem broju samih sudionika) značenje te riječi, a kamoli etimologija, poprilične su nepoznanice. U najkraćem, posrijedi je izvedenica iz glagola “noriti”, što u zagrebačkom i općenito kajkavskom govoru znači “ludovati”, “budaliti”, a korijen joj je (kao i mnogim drugima u ex-austrougarskim rubnim pokrajinama) u njemačkoj riječi za luđaka – “Narr”.

Norijada je, dakle, dan poslije onoga kad svim maturantima prestaje redovna nastava, pa se svi, iz svih srednjih škola, već oko podneva solidno nacvrcani, okupe na Trgu bana Jelačića i, eto, hm, noriju, ne? Zadnjeg dana prije početka priprema za famozni “ispit zrelosti” plebiscitarno im se dopušta da malo luduju i da se ponašaju nezrelije nego ikad ranije. To simultano šarenilo šarma i nepodnošljivosti dogodilo se, naravno i prije nekoliko tjedana, a reporterke N1 svako malo su se izravno uključivale u program, što je neke gledatelje iritiralo, a drugima donosilo stanovito olakšanje jer, evo, ni ove godine nikakvog iole ozbiljnijeg incidenta nema.

Kao pripadnik generacije koja se već s nostalgijom prisjeća i krize srednjih godina, a kamoli mature, ja sam kombinacija tih dviju kategorija. Pogledao sam tek dva javljanja uživo i nakon tog drugog potpuno se isključio iz televizije i (s manje uspjeha) iz cijelog dana. Jer potresao me kadar u kojem jedna cura, maturantica srednje medicinske, daje izjavu – vičući u mikrofon, jasno, jer em je naokolo buka, em je ona već malo nalila čuturicu – a onda joj se pridružuje druga, u generacijskoj majici iste škole i u sličnom psihofizičkom stanju, na pitanje novinarke o planovima za budućnost ta druga ko iz topa veselo podvikne: “Još matura, pa Njemačka!”.