Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” svakog ponedeljka se dopisuju o ljudima koji su uticali na njih, o filmovima, o Pragu, o Beogradu i Zagrebu, o Trstu i Los Anđelesu, o kulturi, o nama…
***
Dragi Gorane,
Razumijem, kako te ne bih razumio. Još kao student sam u praškoj kinoteci, u nekih desetak dana, uspio odgledali baš sve što je Buñuel do tada napravio. Retrospektiva je počela Andaluzijskim psom u kojem je nadrealistički koncept sna o kome pišeš, a s kojim se igrao manje-više čitav život, zadao po prvi put kao svoj osnovni dramaturški princip. Anđeo uništenja bio je za mene vrhunac te igre realnog i irealnog i bio mi je tada i ostao do danas njegov najdraži film.
Dugo sam nakon tih projekcija bio zaljubljen u Buñuela i vjerovao da je to što i kako on radi jedini mogući način pričanja filmskih priča. Ali onda je mjesec dana kasnije u tu istu kinoteku došao tjedan Bresona i ja sam se u njega zaljubio i vjerovao da je to kako i što radi Breson jedini mogući način pravljenja filmova.
Ukratko, prevario sam Buñuela s Bresonom. No nakon Bresona došao je Dryer i onda sam se zaljubio u njega… Bile su to nepredvidivo zaljubljive studentske godine.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
