Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” pisaće svakog ponedeljka o ljudima koji su uticali na njih, o filmovima, o Pragu, o Beogradu i Zagrebu, o Trstu i Los Anđelesu, o kulturi, o nama…
***
Dragi Gorane,
Veseli me tvoje veselje kao i veselje koje te okružuje. Riječi ti odišu olakšanjem i, za starca poput tebe, nevjerojatnim mladenačkim ushitom. Zaslužio si ga nakon svega što ti ja taj režim priuštio.
No moram priznati, ne želeći unositi zrno skepse u tako dugo očekivano i tako masovno veselje, da iz ovih mojih daljina, i nakon dva dana gledanja N1 u nepristojnim količinama, teško razabirem kojim to putem i, što je još važnije, kojim instrumentarijem, a o tome će se uskoro morati misliti, će se to veselje pretopiti u stvarnost.
No, s druge strane, iskustvo šezdeset osme me uči da je put bio važniji od cilja. Jer cilj, da je i postignut, vjerojatno bi se već davno prokurvao, dok uspomena na pređeni put, na proces, u meni još uvijek živi u krajnje nevinoj formi.
Zato, da ne pišem o nečemu što očito ne razumijem do kraja, šaljem jedno „lako pismo“ koje sam ti namjeravao poslati još prije dva tjedna pa je uzbudljiva srpska svakodnevnica promijenila tijek našeg dopisivanja.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
