Prošlog vikenda moja ćerka je slavila osmi rođendan i plan je bio da se obuče u rokerskom fazonu koji odnedavno prepoznaje kao svoj novi stil. Nisam bila sigurna šta to znači pa sam joj kupila starke i crnu suknju. Starke je prihvatila, suknju odbacila i sama našla šta će da obuče, na odeljenju garderobe za dečake. Ovo nije prvi put da sam primetila da za sebe bira mušku odeću. Avatar koji je predstavlja u jednoj od njoj omiljenih igrica je takođe obučen u muškom stilu. I to što igra igrice je više muška stvar. U moje vreme igrice su igrali samo dečaci.
Ako se držimo one tradicionalne podele “devojčice nose roze, dečaci plavo”, onda je moja ćerka definitivno u problemu, a sa njom i ja jer je očigledno vaspitavam na drugačiji i atipičan način. Njeno ponašanje i moje nekonvencionalne vaspitne metode potencijalno bi mogle da pokrenu niz pitanja – da li je “muškarača”? Da li su ovo rane naznake da je zapravo lezbijka? Zašto vaspitavam svoju ćerku da bude muškarača/lezbijka/drugačija/neuklopljena itd.?
Šta ako je zapravo njena sloboda da obuče šta god poželi normalno, a sve što smo do sada znali o strogim rodnim podelama nenormalno? Kada kažem (ne)normalno, dozvolite mi da (bez velike filozofije) iznesem svoje viđenje normalnosti. Postmodernisti i socijalni konstrukcionisti rekli su da je normalno ono što se mi ljudi dogovorimo da je normalno i da normalno ne postoji samo po sebi sve dok se oko ovog pojma ne uspostavi društveni konsenzus. Ja sam odlučila da im verujem i da moj kriterijum normalnosti bude fleksibilno ponašanje i razmišljanje koje nam pomaže i olakšava život, dok je nenormalno ono što je rigidno, što nam odmaže, otežava i verovatno vodi ka patnji.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se