Prečko je tragedija koja je čekala da se dogodi

Takva mješavina emocija vrlo se rijetko, ako ikad, ponavlja u životu. Taj, jedan dan, zapravo je samo vrhunac višemjesečnog odbrojavanja, uzbuđenog čekanja trenutka kad će, konačno, “postati veliki”, stvarno veliki, a ne samo onako kao u starijoj grupi u vrtiću. To nestrpljivo, radoznalo, sumnjičavo, preplašeno, ponosno i ushićeno klupko vidi se, čuje i osjeti samo pred školama, kad prvašići, držeći čvrsto još za ruke svoje roditelje, čekaju prvi dan nastave.

Euforija, dakako, brzo mine. Tek mnogo kasnije shvatit će klinci koliko je slojeva životne radosti bilo naslagano među svim tim jutarnjim budilicama, teškim torbama, domaćim zadaćama, prvim ocjenama, prijateljstvima i simpatijama. Tek kasnije shvatit će, kako je zapisao hrvatski novinar i književnik Siniša Glavašević u svojoj posthumno objavljenoj zbirci “Priče iz Vukovara”, da je “djetinjstvo čovjeku sve”, a da je šifra za djetinjstvo baš onaj papirić s porukom koju je ulovio razrednik.

Zov neopterećene slobode

Kad se kasnije, iza praznika, budu vraćali u klupe, to više nikad neće biti ista količina nestrpljivog uzbuđenja pred vratima nečeg uzvišeno nepoznatog, a radost zbog povratka prijateljima i školskim avanturama će često maskirati kulerski napaćenim izrazom lica. No, dva dana u školskoj godini će im uvijek, sve do kraja školovanja, biti svečanost. Ej, zadnji dan škole pred praznike! Zov neopterećene slobode kakav nikad kasnije u životu neće imati takvu melodiju.

A tek zadnji dan škole pred prve praznike ikad! U vrijeme kad se već po gradu motaju roditelji na ramenima ili pod rukom tegleći jelke, u čijem mirisu iglica već razaznaješ šareni papir ambalaže što skriva poklone koji te čekaju već za koji dan, na božićno jutro. Pa obiteljska druženja, u kojoj si ti sedmogodišnji princ ili princeza, uvijek glavna zvijezda!

Ako se ikad napravi miris života, to će biti taj – ona koji puni dječju dušu prvog zadnjeg dana škole, pred blagdane. Nema tog Kolumba ili Gagarina koji su prije svog ulaska u povijest osjećali tako intenzivan zov avanture i slobode. Niti ih može biti. Jer, hej, prvi školski praznici!

A onda, u Zagrebu 2024. godine, nož, vrisci, metež i krv. Pokloni za jednog sedmogodišnjeg princa ostat će neotvoreni, nestrplijvo iščekivani praznici nedočekani, a cijeli svijet premalen da se ne utopi u tupom užasu. Svaka riječ, zapravo, djeluje kao suvišna, kao utopljenik čija egzistencija beznadno tone u potpunom ništavilu.

Govoriti se, međutim, mora. Makar kao znak da smo nekad negdje ipak bili, ipak postojali i da smo, koliko god uzaludno bilo, pokušavali od stvarnosti sačuvati taj svijet s mirisom borovih iglica. Da nismo zapeli bez riječi, na samoj granici prvih školskih praznika.

Prvo pitanje: kako je jebeno moguće?!

Proza faktografije je, kao i obično, suha i štura. Mladić, i sam gotovo još dječak, star 19 godina, s nekoliko psihičkih poremećaja, ušao je s nožem u svoju bivšu osnovnu školu u zagrebačkom naselju Prečko i nasrnuo na djecu koja su se nalazila po hodnicima. Jedan sedmogodišnjak je smrtno stradao, a troje djece (7, 11 i 15 godina) su završili u bolnicama, s ubodnim ozljedama. Srećom, izvan su životne opasnosti. Kao i profesorica, koja je sa svoje 62 godine života pokušala spriječiti napadača i pritom, kako neki medijski izvještaji navode, zadobila više desetaka uboda. Ubojica je zatim pobjegao u obližnju ambulantu i pokušao se ubiti, u čemu ga je spriječila policija. I on je u bolnici, s više ubodnih ozljeda i izvan životne opasnosti.

Prvo pitanje, nakon duge šutnje i očaja, nakon psovki koje ne donose katarzu, nakon što užasna praznina u želucu barem malo popusti i čovjeku dozvoli da opet diše i da opet razmišlja, je sasvim jasno – kako je jebeno moguće da se ovako nešto dogodilo.

Pa onda izjava majke napadača. I opet psovke i isto pitanje. Majka je, naime, novinarima kazala kako je otac sina odveo u dnevnu bolnicu u devet sati, manje od sat vremena prije napada u školi. Roditelji, međutim, nisu htjeli da njihov psihički bolestan sin ide u dnevnu bolnicu, nego da bude pod stalnim nadzorom.

“Prije mjesec i pol je mene i majku zatočio u stanu, uzeo nam je mobitele, ključeve i ponovno završio kod psihijatra. Molila sam doktora da ga ne pušta van jer nije za van. (…) Doktor ga je hladnokrvno pustio van da se mi brinemo o njemu”. U petak je, eto, uništio jedan život, jednu obitelj i stotinama učenika osigurao traumu za cijeli život.