Naša prva susjeda u Istri bila je Inge. A kako je bila neudata, za mještane je bila “stara cura”. Zvali su je Profesorica. Njena jedina ljubav bila je kuća, mala jednokatnica s dvorištem u kojem rastu jedna ruža i jedan oleandar jer za više nema mjesta. Bila je sagrađena od kamena – doduše, ne od blokova kao bogatije kuće usred mjesta, one oko trga popločenog kamenim pločama izlizanim od hodanja, nego od lošeg, mekog kamena od kojeg su se gradile siromaške kućice i štale.

Smještena na rubu mjesta, nakon uređenja imala je samo dnevni boravak, kuhinju i kupaonicu u prizemlju i spavaću sobu na katu. Iz te sobe je mogla izaći na terasu na koju se penjala glicinija koja je radila ugodni hlad. Sa terase se pružao pogled prema okolnim brežuljcima, prema moru. A nebo joj se činilo nisko i nekako dohvatljivo. Naročito u predvečerje, sjedila bi i gledala zalazak sunca i onih desetak minuta dok je tonulo i bojalo horizont u zlatne i crvene tonove, sjedila bi iz dana u dan posve očarana prizorom.

O takvoj je kući sanjala, pa je vidjevši oglas da se prodaje, doputovala u malo mjesto na nekih četiri sata putovanja automobilom od njenog grada. Odmah je znala da je našla ono što je tražila. Štoviše, zaljubila se. Imala je osjećaj da kuća nije prevelika jer se nije željela opterećivati uređenjem niti obavezama te vrste. Kuća joj se dopala kao cjelina, čak i kako je bila namještena, čak i posuđe, šalice, tanjuri. Nije željela puno mijenjati a vlasnicima te stvari nisu više trebale pa su ih uključili u cijenu kuće. Bivši vlasnici su ostavili čak i vezene zastore na prozorima, čak i prekrivač na kauču i stolnjak u kuhinji. Kao da iz nje bježe, rekao je netko od mještana za vlasnika, ali istina je bila jednostavnija, trebalo im je novaca za uređenje stana. Tako je Profesorica mogla useliti odmah tog istog ljeta, iako je tek idućeg ljeta, s njenim knjigama i odjećom, kuća zapravo postala njezina.