Soba uspomena (Slavenka Drakulić 1949-2026)

Preminula je Slavenka Drakulić, novinarka, književnica i saradnica Velikih priča. Ovo je jedan od tekstova koji je najlepše opisuje. Sve njene tekstove za Velike priče pronađite ovde

***

Na prvom katu stare kuće nekadašnji salon, otvoreni prostor između dvije sobe, funkcionira kao ljetni dnevni boravak s ormarom za knjige, kaučem, foteljama i stolićem, gdje na miru možete s nekim popiti kavu, čitati ili zadrijemati.

Bivšu smo kuhinju pretvorili u dnevnu sobu a sobu u gostinjsku. Ona ima svoju kupaonicu, tako da gost ne ovisi o drugom katu gdje su naša spavaća i radna soba i kupaonica. Tako im je udobnije, nisu svi naši gosti stari prijatelji a ući u tuđu kupaonicu je gotovo kao i uvući se u tuđi krevet a da ne promijeniš plahte. Nekima bi to bilo svejedno a nekima i ne bi. Pokazalo se to dok je u gostinjskoj sobi boravila moja mama kad je već bila u godinama i bilo joj je lakše da ne mora dijeliti kupaonicu s nama niti mijenjati svoje navike.

Tu gostinjsku sobu deset godina nakon što je ona u njoj spavala zadnji puta i dalje zovemo mamina soba. Donesi ručnike iz mamine sobe, odmori se u maminoj sobi… Možda zato jer još uvijek izgleda jednako kao i kada je ona spavala u njoj, do najmanje sitnice. Kroz odškrinuta vrata vidi se starinska komoda s ogledalom i krevet. Na komodi su dva svijećnjaka, lavor i vrč od keramike. U vrču, koji je nekada služio zato da se u „lavaman“ ulije voda za umivanje, sada je buket lavande iz vrta. Pored vrča je i mali barokni kip djevojčice. Na plavičasto obojenom zidu sa starinskim sitnim, spužvom ili valjkom nanesenim uzorkom, lijevo visi uokvirena grafika Madone a desno obiteljska fotografija. U ormaru još vise neke mamine haljine, u ladicama komode poslagane su plahte s vezenim rubom. U noćnom ormariću njene sitnice, maramice, tablete, kao da će sada ući i prileći.

Mamina soba je prostrana i uvijek zamračena. U njoj nikada nije prevruće i zato se tu dobro spava. I u polumraku pogled privlači velika uokvirena fotografija. Na njoj se i bez približavanja razaznaju žena, muškarac i dijete – moja baka, djed i mama. Kad se približim, vidim njihova ozbiljna lica s rukom nacrtanim obrvama. To je ruka mjesnog fotografa koji iako nije umjetnik, na ovaj način pokušava dati izražajnost njihovim malo razvodnjenim licima. Ali ih njegovo docrtavanje zapravo izjednačava, pa su sva tri lica nekako slična, više kao crteži. Baš kao i druge fotografije iz tog vremena, bilo da su s vjenčanja ili krštenja ili potreti osoba, obavezno okrenuti u poluprofil s pogledom usmjerenim van okvira fotografije i zato danas malo čudni. Kao da ih je sve fotografirala kamera, koja hvata samo obrise, naznake osobe a ne i njihovu osobnost po kojoj se razlikuju od neke druge. Vjerojatno kamera, stara i tko zna gdje kupljena, nije mogla postići potrebnu oštrinu. Uostalom, fotografirali su se u malom obalnom mjestu s jednom vjerojatno slabo opremljenom fotografskom radnjom, otprilike godine 1930. Sjena oko njihovih obrisa lica, u maniri tog vremena, fotografiji pokušava dati dubinu.

Zamišljam kako se to dvoje mladih ljudi jednoga dana odjenulo u bolju odjeću, ona u jednostavnu bijelu bluzu diskretno ukrašenu čipkastim ovratnikom, a on u tamno odijelo koje se ni po čemu ne razlikuje od današnjeg, osim po razbarušenom rupčiću u džepu. Kratko ošišano trogodišnje dijete je, zaključujući jedino po veličini mašne, djevojčica, prva od njihove tri kćeri. Ne znam koji je bio povod takvoj ekstravaganciji, jer ljudi se tada nisu fotografirali osim u svečanim prilikama. Slutim da je moj djed tu fotografiju malog formata – koju je kasnije baka dala uvećati i uokviriti – ponio sa sobom kada je otputovao u Ameriku, gdje je radio godinama. Da mu obitelj barem tako pravi društvo kasnih večeri prije nego, usamljen, utone u san.

Sudeći po pravilnim crtama lica, moglo bi se reći da su djed i baka dobro izgledali, koliko o tome može posvjedočiti ovakva fotografija obješena na zid spavaće ili dnevne sobe kao i u drugim kućama, gdje nisu bile ukrasi nego su svjedočile nečemu – statusu, ugledu ili tek samom postojanju. Djed je cijelog života zadržao svoj dobar izgled. Markantnog lica i visok, držao se dostojanstveno, što je od njega naslijedila i moja mama. Baka, međutim, nije više bila nimalo nalik sebi iz mladih dana. Sjećam je se kao niske, prerano ostarjele prosjede mučaljive žene koja je dane provodila u sjenovitoj kuhinji u stražnjoj strani kuće. I to je ono što mi smeta na obiteljskoj fotografiji iz foto-radnje, plošni likovi bili su lišeni crta lica iz kojih bi se dalo iščitati njihove osobine. Recimo, bakino nezadovoljstvo i trajnu latentnu depresiju ili djedovu dobroćudnu, blagu narav. Oni na njoj ne predstavljaju individualne osobe, već kartonske figure. Ima u njoj nečeg zastrašujućeg kad pomislim na svedenost njihovih likova na otisak. Ovu fotografiju, vjerojatno jedinu od svega nekoliko koje su posjedovali iz tog vremena, nasljedila sam od mame. I dalje visi na zidu jer za mene predstavlja vrata u njihovu i moju već zaboravljenu prošlost, u djetinjstvo a sada pravi društvo našim gostima koji uglavnom nemaju pojma tko su ti ljudi…

Ali jedna me stvar u sobi podsjeća na baku daleko više od fotografije na kojoj ne sliči na sebe i kakvu nisam nikada upoznala. Moja je mama pazila na to da svaki dan pospremi krevet i prekrije kukičanim prekrivačem od konca, možda se tako prisjećajući nje. Taj rukom rađeni prekrivač na krevetu rado bih spremila u ormar čim bi mama otputovala, ali ipak bih ga ostavila na krevetu. Bilo mi ga je teško gledati. Kao da sam u njemu vidjela odraz bakinog života.

Njena je kuhinja, okrenuta zapadu, imala jedan prozor. I moja je mama ponekad kukičala, dok je još dobro vidjela. Zato i znam kako izgleda konac za kukučanje i koliko tanak on može biti. I znam kako izgleda instrument kojim se kukiča, da veličina kukice ovisi o debljini konca. I što je najvažnije, koliko je sati, dana ili mjeseci morala prosjediti uz taj prozor da bi završila ogromnu čipku. Na što je mislila dok su joj prsti sa sićušnom metalnom kukicom gotovo automatski dodavali očice, kako je pokrivač rastao a oči bivale sve umornije? Koliko strpljenja da bi iskukičala pokrivač, koliko bi u njega stalo tabletića kojima bi mogla pokriti svaki stol i stolicu, podmetnuti pod svaku lampu i vazu, pod tanjure i pepeljare, svijećnjake, kutiju s nakitom, bombonjeru… a ostalo bi dovoljno čipke i za kratki zastor na tom istom prozoru. Kad je to stigla? Sa troje djece, uz kuhanje, čišćenje i pranje, uz peglanje i pospremanje, njen je život bio samo rad a za odmor – kukičanje. Možda u društvu susjede ili rođakinje, uz kavu. Kao da je u to utkala sve svoje podnošenje života u kuhinji, osjećaj da se u kuhinji rodila i da će u njoj i umrijeti, a da nikada ne izađe na danje svijetlo i udahne neki drugi zrak. Ne onaj kiselkasti, zasićen mirisom juhe i ribe, ulja i prženog krumpira. Niti onaj drugi, crkveni, koji vonja na vlagu, neprovjetrenu odjeću i tamjan. 

Kad sam bila mlađa, njen me je pokrivač od čipke podsjećao na osuđenost otočkih žena poput nje, na njihovu osamljenost i prepuštanje čekanju dok tako godinama pletu i kukičaju svoje nevjerojatno nježne čipke ne bi li njima ukrasile skromne kuće. Jer tako se to radilo, tako je to bilo. Otočke žene nisu sjedile besposlene i čipka je bila dokaz toga. Kao da je njihov život bio samo pokora.

Sada kad sam i sama u zrelim godinama, o tome mislim drugačije. Ne mogu reći da sam se i ja prihvatila ručnog rada, vezenja, goblena, pletenja ili kukičanja. Ali danas u tome vidim mogućnost povlačenja u sebe, gotovo meditacije na način koji im je jedino bio dostupan. Nisam tada pomišljala da je izrada pokrivača možda bio bakin bijeg, od djece, od sredine i mjesnih ćakula, u neki unutarnji svijet u kojem je barem imala mira. Jer kuda bi, sve i da je to htjela, mogla pobjeći u tom malom mjestu, osim do susjede, do dućana i nedjeljom u crkvu? Što bi ljudi rekli, da se okolo klati i gubi vrijeme? Ta je mlada, ljepuškasta žena trpjela ali ne od izrade čipke, nego način života kojeg nije mogla birati i od kojeg nije znala pobjeći. I kad bi se muž vratio iz Amerike, ona je i dalje kukičala. Možda je smirenje doista nalazila jedino sjedeći uz prozor, uplićući dnevnu svjetlost u svoje pletivo, dok je negdje u utrobi kuće zidni sat brojao vrijeme kako odmiče a njezin muž, prilegao na kauč poslije ručka, povremeno lagano zahrkao.

Ne bih se mogla zakleti da i u ovoj staroj kući, možda baš u istoj sobi, nije bilo žena koje su, sjedeći uz prozor, u ručnom radu našle vrijeme za sebe. Zato mi je sada nekako lakše gledati bakin prekrivač na krevetu koji tako lijepo pristaje u maminu sobu i čuva uspomenu na baku, u sobi koju bismo možda trebali preimenovati u sobu uspomena.