Kako god netko politički disao, bio više ili manje nacionalno obojen, osjećao Jugoslaviju istinski svojom zemljom ili slavio kad se raspala i danas mu niti malo ne fali, ako je istinski volio sport, a posebno košarku, morao je osjetiti žal što nije imao priliku vidjeti susret košarkaške reprezentacije Jugoslavije protiv izvornog američkog Dream teama na Olimpijadi u Barceloni ’92.
Istina, bilo je puno onih koji su bili sretniji od male djece u Hrvatskoj zbog toga što je reprezentacije zemlje u ratu uopće otišla u Barcelonu, a onda i igrala finale protiv SAD-a, jednom čak i povevši onim trapavim zakucavanjem Franje Arapovića, ali kad su se tenzije smirile, kad je rat završio i kad se uspostavio neki kakav-takav normalan građanski život nakon toga, nije postojao ljubitelj košarke koji nije postavio to pitanje, a što bi bilo da se ta utakmica ipak odigrala.
I iako je povod ovom tekstu u spektakularnoj utakmici posvećenoj uspomeni na Dražena Petrovića, koja se neki dan odigrala u Zagrebu, nakon koje uskoro slijedi premijera filma Danila Šerbedžije, ovo je zapravo osvrt na Rim, odnosno Europsko prvenstvo u Rimu 1991., odigrano krajem šestog mjeseca te godine, upravo u vrijeme rata u Sloveniji i početka nepovratnog raspada zemlje. Kad se Jugoslavija raspadala u izravnom prijenosu, da bi usput uzela peto europsko zlato. I to bez Dražena Petrovića, a uoči polufinala i bez Jure Zdovca, kojeg je njegova matična Slovenija povukla iz reprezentacije nakon utakmica u skupini.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
