Ja, autsajder

Stevo Grabovac, pisac koji je za svoj roman “Poslije zabave” dobio najprestižniju domaću književnu nagradu, postaje novi saradnik Velikih priča. Ovo je njegov prvi tekst.

***

(Jedan mali roman)

 (1)

Samo da vas upozorim: ako me odmah ne pustite na slobodu,

napisaću knjigu!

(Frederik Begbede)

..

I sve je, dakle, počelo onoga dana kada je objavljeno da sam upravo ja sedamdeseti dobitnik NIN-ove nagrade za najbolji roman godine.

Sjedio sam u jednom od kafića koji su poredani rubovima Knez Mihailove, ispijao kafu, pušio svoju cigaretu i posmatrao prolaznike kroz veliki prozor. Primijetio sam jednog tipa obučenog u kostim medvjeda. Nekako je trapavo hodao i ja sam očekivao da će se svaki čas saplesti i prosuti po betonu. Baš kao u onim smiješnim klipovima sa interneta. Ipak, to se nije desilo; ovaj je izgleda naučio da uspješno balansira sa svoja dva tijela. Jedna poslovna žena pričala je na mobilni i žustro je mahala slobodnom rukom, valjda objašnjavajući nešto svom nevidljivom sagovorniku. Možda uopšte nije bila poslovna žena. Nepravedno sam došao do ovog zaključka zbog torbe za laptop što joj je visila sa ramena. Mladić s velikim bijelim slušalicama, koje su mu pokrivale uši, prošao je na biciklu.

Grupa djevojaka ušla je u kafić i sjela za slobodan sto iza mojih leđa. Glasno su pričale kroz smijeh. Dva starija muškarca listala su dnevne novine ne obraćajući pažnju jedan na drugog. Iz zvučnika je svirala „Ena“ od Haustora. Nad Beogradom je svanuo sasvim pristojan sunčan dan. Gotovo sam siguran – da nije bilo buke grada, negdje u krošnjama bi se mogle čuti ptice kako pjevaju. Izgleda da je proljeće poranilo ove godine.

I onda mi je zazvonio mobilni. Javio sam se, a muški glas s druge strane je upitao da li sam ja taj-i-taj, a kada sam potvrdio da sam osoba koju traži, on se tek tada predstavio. „Ovdje Goran Korunović“ – rekao je, napravio kratku pauzu, pa dodao: „predsjednik NIN-ovog žirija.“ I mislim da smo opet ćutali nekoliko sekundi. A onda je rekao: „Želim da vam čestitam, vi ste ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade!“

Šta se radi u takvim trenucima? Neko bi vrisnuo od sreće, taman toliko da onoj dvojici penzionera ispadnu novine iz ruku. Neko bi zaplesao, uz mladalački Rundekov glas. Neko bi (ne sumnjam u to) i zaplakao. Ja sam tek rekao jedno tupo: „Hvala.“

Nisam ni slutio da se moj život upravo promijenio. I to zauvijek.

BEZ KRILA

U trenutku kada sam saznao ovu vijest bio sam dužan priličnu svotu novca. Jedino o čemu sam razmišljao prethodne večeri bilo je: „Kako ću, dovraga, vratiti te pare?!“

Cijeli život patio sam od hronične besparice. I kad si zaražen ovom upornom bolešću, onda ti je sve preko pedeset maraka previše. I svaka cifra koju nekom duguješ izgleda ogromno.

Par dana ranije, moj drug Miki mi je rekao: „Evo ti nešto love da imaš za put i ostale gluposti.“ Nisam se bunio. Ali potrošio sam taj novac na klopu i račune. Onda sam opet došao kod njega. „Imaš li još nešto love da mi posudiš?“ Moj dobri Miki se dohvatio novčanika i rekao da ne brinem kad i kako ću vratiti. Samo opušteno. Bijeda i opuštenost ne idu u istoj rečenici.

No, evo me sad. Tu sam gdje sam. Hodam Beogradom pokušavajući da sustignem svog izdavača Bokija, i ponekad se plašim da ću ga izgubiti u gomili ljudi. Neki se klinci glasno dovikuju. Jedna gospođa sa sunčanim naočarima koje joj skrivaju dobar dio lica skoro se sudara sa mnom. Prodavačica na kiosku slaže novine. Sutra će moja blesava faca buljiti s naslovnih strana.

Da, evo me. Četrdesetpetogodišnji podstanar sa stalnom adresom u Banjaluci. Debeo, uz sigurno deset kilograma viška, pravilno raspoređenih po mom stomaku, koji sve više podsjeća na bure. Ružan i neprivlačan bilo kome, a ponajprije sebi samom. Hramljem dok hodam, žmirkam, pričam kroz nos. Profil sasvim solidnog luzera. Na meni je kopija spitfajerke, duks, kopija leviski i patike koje samo liče na najki. Sve kupljeno na pijaci, odavno iznošeno i dotrajalo. Kao i ja, uostalom.

I šta ja uopšte radim ovdje?

Dosta stvari u mom životu liči na san. Kao da se sve dešava u nekom limbu, kao da se dešava nekom drugom, a ja sve samo nijemo posmatram. I nekad se odvija zaista prebrzo. Sve češće se pitam gdje su nestale ove godine. Kad sam to naslagao četrdeset i pet, a da se nigdje nisam pomjerio? Možda bi trebalo da zastanem. Sjednem na neku klupu. Odmorim. Da gledam ove užurbane ljude, možda se nešto desi, nekakav momenat prosvjetljenja u kome će mi sve biti jasno. No, sad više nemamo vremena za to.

Zastajemo na jednom semaforu. Čekamo da se uključi zeleno svjetlo. I čekamo. Ljudi prolaze u svojim automobilima, sa svojim životima. Prolaze i odlaze. Onda se najzad u malom krugu metalnog stuba pojavljuje figura pješaka u raskoraku. Ja prelazim na drugu stranu ulice. Osvrnem se oko sebe i shvatim da nema Bokija. Valjda je to jedan od onih primitivnih strahova oduvijek usađenih u čovjeka: strah da ćeš se izgubiti. Spazim Bokija kako i dalje stoji na istom mjestu tipkajući po mobilnom. Uporno mu mašem da krene, ali on ne primjećuje. I onda se opet uključuje crveno svjetlo i stojimo tako, kao dva idiota, gledamo jedan u drugog. Nešto se desilo iznenada i neplanirano, sad smo tu i dužni smo da igramo onako kako se od nas zahtijeva. Pravila su davno drugi propisali, a niko nas nije tjerao na ovo. Smiješna je pomisao da ova dvojica zbunjenih klipana koji tumaraju beogradskim trotoarima upravo odlaze da uzmu ono što se, sasvim opravdano, naziva jednom od najznačajnijih književnih nagrada u regionu. Čak i meni samom to djeluje smiješno.

POLOMLJENA SJEĆANJA

Ne smijem se ni na jednoj fotografiji iz djetinstva. Izgledam kao jako ozbiljno dijete. Kao da sam već tada znao šta je život i šta nosi sa sobom. Moje oči su lukave i zabrinute. I na svakoj sam od tih fotografija umusavljen. Iz nekog razloga sam se bojao fotografa i uvijek sam urlao od plača kao da će mi upravo čupati zub, a ne zabilježiti moj lik za porodičnu uspomenu.

Na jednoj od tih rijetkih fotografija u mornarskom sam odijelcu, sve sa bijelom kapom na glavi. Tutnuli su mi lizalo u ruke da me malo smire i fotografija me je zabilježila takvog, u raskoraku, zbunjenog. Mali balavi mornar bez svog mora. Prevaren običnom lizalicom.

Svoja sjećanja dijelim na dva dijela. Na ona prije i ona poslije rata. A sva polako blijede. Ostaju povremeni flešbekovi koji izazovu ogromnu navalu tuge od koje mi se čini da ću se raspasti. Ostaje žaljenje za onim čega nije bilo, mnogo više nego za onim što se desilo. Postoji i treći dio sjećanja, a to je sam rat. Ali rat niko ne voli pamtiti.

Bilo kako bilo, nisam se nešto puno iskazao. Poprilično smotano djete postalo je isto tako smotan tinejdžer. Dvije godine neuspješnog studiranja, a mogao sam odustati već nakon dva dana – bilo je jasno da fakultet nije za mene. Niti sam imao love, niti potrebnog znanja. Došao sam iz grada prepunog izbjeglica, u kome je svakodnevno nestajalo struje, srednju školu sam završio sa tri rokovnika u koja sam upisivao lekcije iz svih predmeta. I onda sam se vratio u svoj rodni grad, s jednim od onih poraza koji neće biti ni prvi ni posljednji.

Prije rata, svaki muškarac u Brodu je imao tri cilja: da odsluži vojsku, da se zaposli u rafineriji nafte i da se oženi. Ja sam uspio da odslužim vojsku i da se zaposlim u rafineriji.

Od samog starta sam bio predodređen da se pridružim armiji anonimusa što tumaraju ovim svijetom tražeći svoje parče sreće.

Da se razumijemo odmah i sad: ja nikad nisam imao ništa protiv pripadništva toj masi. Nikakvih ambicija ja nisam imao. Tačno je da sam jedno vrijeme mnogo čitao i da sam slušao muziku, gledao filmove i proučavao ono što bismo mogli nazvati umjetnošću, ali kako sam se zaposlio, to je počelo polako da me popušta. Kao, uostalom, što svaka groznica jednom popusti. Koga zanimaju knjige? Filmovi, muzika koja pritiska svojom težinom? Hvataj se onog od čega se živi. I to je sasvim u redu. Sve drugo, ta umjetnost, sve to je za bogate dosadnjakoviće kojima su roditelji već osmislili sigurnu budućnost.

Ali sudbina je imala sasvim druge planove. Gotovo sam mogao čuti male krilate gologuzane kako gore na nebesima crkavaju od smijeha.