Franjo Tuđman, nemojmo se lagati, jednostavno nije podnosio opoziciju. Pomalo paradoksalno za čovjeka koji je na vlast došao na prvim višestranačkim izborima nakon 50 godina socijalizma, Tuđmanu su uobičajena demokratska pravila, o fair-playu da ne govorimo, zapravo išla na živce. Tu su bili on i njegov HDZ, tu je bila samostalna Hrvatska kao njihov osnovni politički projekt i kakva sad crna opozicija njima ima soliti pamet o tome kako voditi društvo i državu.
I to nije bila samo politička poza. Tuđman “oporbene situacije”, dakle one u kojima su neke druge stranke vodile gradove i županije po Hrvatskoj, nije nimalo volio, a kad se dogodilo da je opozicija 1995. godine pobijedila u Zagrebu, onda ju je i aktivno sabotirao. Iako su imali uvjerljivu većinu u Gradskoj skupštini, tadašnji opozicionari nisu mogli do vlasti. Zakon je bio takav da predsjednik Republike ima potvrditi gradonačelničkog kandidata kojeg mu predlaže Gradska skupština. A Tuđman to tada, prvi put kad HDZ nije imao većinu, nije htio napraviti. Odbio je četiri kandidata zaredom.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
