Hrvatska će birati između dvije desnice

U siječnju 2018., dakle, već nakon prve godine Trumpova mandata, novinar BBC-a se zapitao postoji li trampizam odnosno možemo li iza svega što je predsjednik SAD-a do toga trenutka izgovorio, uradio ili najavio da će uraditi prepoznati konture koherentnog i sveobuhvatnog pogleda ako ne baš na svijet, a onda bar na politiku, ekonomiju i društvo, ili se, pak, radi o slučajnoj nakupini djela i riječi za koje su odgovorni njegovi instinkti i nagoni odnosno populistička težnja da se ugodi što većem broju birača.

Ron Christie, republikanski analitičar koji je radio za Bijelu kuću u mandatu Georgea W. Busha, ovako mu je odgovorio: „Trampizam je ono u što predsjednik vjeruje u bilo kojem trenutku bilo kojega dana o bilo kojoj temi. U ponedjeljak može čvrsto vjerovati kako ne postoje klimatske promjene, u utorak tvrditi kako je baš on najvatreniji zagovornik teorija o klimatskim promjenama, da bi se u srijedu iznova vratio na prvotnu tezu. Sigurno se ne radi o cjelovitom intelektualnom pristupu kakav smo imali osamdesetih godina s Ronaldom Reaganom i Margaret Thatcher.” Na tu se opasku skladno nadovezao još jedan novinarov sugovornik, Haley Barbour, odvjetnik i lobist koji je svojedobno radio u administraciji hollywoodskog glumca iz B-produkcija: „Reagan je bio izložen velikim kritikama medija, baš kao i gospođa Thatcher, ali u njihovom slučaju ste dobro znali što smjeraju i koji je njihov cilj, jer ste znali u što vjeruju. Danas ta vrsta dosljednosti ne postoji ili je mi ne možemo vidjeti.”

Umjesto zaokruženog, temeljitog i cjelovitog programa, postoje samo slogani tipa „America First” ili „Make America Great Again”, turbopatriotske dude varalice po mjeri naivaca koji se rasplaču čim ugledaju zastavu. Što se doista kuha u glavi nad kojom je podignuto blajhano gnijezdo, možemo samo nagađati, i to iz jednostavnog razloga što ni sam Trump kad se ujutro probudi nije siguran što će uvečer misliti.