Jedno od osnovnih svojstava politike u demokracijama je da se vrijeme brutalno zgruša kad se približe izbori. U nekoliko tjedana se tako zbiju i cijele godine prethodnog mandata, a dotad stabilne brojke popularnosti stranaka krenu se ponašati kao igle kompasa u magnetskom polju.
Takvih čuda, naglih padova izbornih favorita, meteorskih pojava ekspres spasitelja nacije, postanaka i nestanaka cijelih političkih pokreta u manje od godinu dana, Hrvatska se itekako nagledala posljednjih desetljeća. Pa opet, čini se da sve ono što se dogodilo samo u posljednja dva tjedna ozbiljno konkurira za politički triler kakav dosad nije viđen.
Prije samo dva tjedna, Andrej Plenković je još uvijek – barem kod onih koji površnije prate društvena zbivanja – slovio kao umjereni političar europskog pedigrea, više orijentiran prema centru, nego desnici. Maloprije je taj Andrej Plenković uzdrmano objašnjavao kako će se na sljedećim izborima birati između onih kojima nije žao što je ukinuta presuda kardinalu Alojziju Stepincu i onih drugih; između onih koji su za Putina i onih koji nisu, onih koji bi ukinuli Zakon o hrvatskom jeziku i onih koji su ga nedavno izglasali… Ukratko, predsjednik HDZ-a drhtavim rukama izvlači najklasičniju, identitetsku kartu i pokušava birače, kao da su opet devedesete, uvjeriti da su mu politički suparnici ljudi koji su protiv hrvatske države kao takve.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
