Bilo je to potkraj osamdesetih. Više se ne sjećam je li ta izjava bila dio nekog opširnijeg priloga u televizijskom dnevniku ili dokumentarca. U svakom slučaju, tema su bili međurasni odnosi u Francuskoj, a svoje mišljenje dala je i jedna Parižanka. Tada mi se činila jako starom iako je, vjerojatno, bila barem desetak godina mlađa od mene danas. Unatoč svojoj (pre)zreloj dobi, bila je zgodna, lijepih crta lica, dotjerana i njegovana, s držanjem koje je tako svojstveno Francuskinjama, u isti mah je izgledala i zavodljivo i nedostižno.
Na reporterovo pitanje “Imate li što protiv ljudi tamne boje kože?”, odrješito je, ne skrivajući svoju šokiranost drskim pitanjem, ovako odbrusila: “Apsolutno ne, ni slučajno, sačuvaj bože! Dokle god su u Africi, ja protiv crnaca nemam ništa.” Onda je mirno nastavila koračati ulicom, a zbunjeni je novinar neko vrijeme nepomičan stajao kao da su ga ištekali iz napajanja.
Otprilike u to vrijeme u kinima je igrala kriminalistička drama “Mississippi u plamenu” Alana Parkera, s bravuroznim Geneom Hackmanom i Frances McDormand. Ako film niste gledali, ili je to bilo davno, pa ste ga zaboravili, radi se o priči koja prati dvojicu agenata FBI-ja koji u nekoj strašnoj južnjačkoj vukojebini 1964. godine pokušavaju otkriti što se dogodilo s trojicom mladih građanskih aktivista, koji su netragom nestali. Oni su, očekivano, ubijeni, to je agentima otpočetka jasno, ali dugo ne uspijevaju razbiti zid šutnje u malome mjestu gdje se svi poznaju i gdje je rasizam neupitna društvena norma.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
