Svetislav Basara i Miljenko Jergović nastavljaju kultno dopisivanje na Velikim pričama. Svakog petka, dvojica velikih pisaca i simbola hrvatske i srpske književnosti redovno pišu jedan drugom
***
U posljednjih dvadeset i kusur godina Ana i ja smo, dragi Basara,
svaku posljednju sedmicu oktobra, ili preverovsko-jesenjinovskim jezikom rečeno: posljednji tjedan listopada, provodili u Beogradu. Izuzetak je bila 2020, one kužne jeseni, kada je dvorana sajma knjiga pretvorena u bolnicu. Tako smo i ove godine planirali ići, bez obzira na to što Sajma u pravom smislu, neće biti. Osim što smo se držali jedne dobre i korisne navike, uzbuđivalo nas je, naročito mene, to što će 25. oktobra biti održani izbori, a na tim izborima tko zna što će se dogoditi. Hrvatski mediji, naročito oni pod izravnim nadzorom Vlade, najavljivali su mogućnost građanskog rata u Srbiji.
Umni hrvatski analitičari pisali su da će te nedjelje Aleksandar Vučić uvesti vanredno stanje i ponoviti ono što je nakon izbora 2020. i “Revolucije papuča” Lukašenko učinio s Bjelorusijom. Novinski komentatori i televizijski analitičari, kao i političari iz vladajuće koalicije, otvoreno su navijali za što neugodnije, po mogućnosti i što krvavije ishode, ili su, poput komentatora Večernjeg lista, otvoreno govorili da Hrvatskoj svakako neusporedivo više odgovara pobjeda Aleksandra Vučića.
U hrvatskoj nacionalističkoj imaginaciji i u vlažnim snovima hrvatskih malograđanskih elita, izbori u Srbiji bili su poput obećanja još jedne, ali ovaj put i konačne srpske nesreće, u kojoj će se Hrvatska moći ogledati kao velika, moćna i visokocivilizirana europska demokracija.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
