Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.
***
Vijest o isključivanju Vukašina Milićevića i Blagoja Pantelića iz crkvene zajednice, tojest iz Srpske pravoslavne crkve, izazvala je u meni, dragi Basara, snažnu nelagodu i sram.
I jedno, i drugo je, možda, neobično, jer toj zajednici ne pripadam, niti se osjećam članom ijedne druge crkvene zajednice, niti u sebi nalazim ikakvog kolektivnog zanosa, nemam ni mrvu osjećaja da bi išta u što vjerujem ili u što se uzdam kao u načelo bivanja na ovome svijetu mogao podijeliti s većom skupinom drugih ljudi koja bi vjerovala i uzdala se u to isto ili u nešto tome srodno, ali, ipak, eto, osjećam nelagodu i sram.
Nelagoda se, možda, tiče nečega što ne razumijem, ali nema razloga da to ne izgovorim: strah me je ljudi koji su u stanju uvjeriti svoju zajednicu da su u dosluhu s Univerzalnim Principom, da ne kažem s Bogom, i koji u sebi nalaze takvo samopouzdanje da stigmatiziraju, raspinju ili iz zajednice odstranjuju pojedince za koje su zaključili da odstupaju od Univerzalnog Principa i da nisu po volji Božjoj.
Moj strah je, naravno, u bliskoj vezi s mojim neznanjem, kao i s pomanjkanjem dara da povjerujem u nešto što ne razumijem. Ali nelagoda koju osjećam tiče se, recimo, i toga da u Pravoslavnim kao i u Katoličkoj crkvi postoji nešto što bih se usudio nazvati svetost po položaju.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
