Od smrti Francisca Franca 20. novembra 1975., svaka godišnjica tog datuma dan je za razmišljanje o sjećanju na diktaturu i stanje demokracije u Španjolskoj. Međutim, ova 50. godišnjica diktatorove smrti je prilika i za introspekciju, ako nigdje drugdje, barem u našoj regiji.
Godine 1976., dvanaest mjeseci nakon početka kraja tog mračnog i osvetoljubivog razdoblja – s Adolfom Suárezom već kao premijerom i nakon što je parlament odobrio Zakon o političkoj reformi (referendum je još bio udaljen tjednima) – horizont otvorenosti nazirao se zahvaljujući obećanju slobodnih izbora. Istodobno, dijagnoza onoga što je taj krvavi režim predstavljao mogla je biti samo oštra iz demokratske perspektive: frankizam nije bio sposoban riješiti nijedan od glavnih povijesnih problema s kojima se Španjolska suočavala.
Godine 1977., nakon izbora za Ustavno vijeće, Moncloa paktovi su već bili potpisani prije drugog obilježavanja “20. novembra” kako bi se riješila kritična ekonomska situacija, a odbor za izradu ustava nastavio se sastajati kako bi pripremio nacrt Temeljnog zakona, okvira na kojem je španjolsko društvo proživjelo najduže razdoblje mira i prosperiteta u svojoj modernoj povijesti. Ti veliki problemi, koje je produbljivala diktatura, riješeni su u relativno kratkom razdoblju, omogućujući Španjolskoj da konačno postane normalna europska zemlja.
Pedeset godina nakon diktatorove smrti i na vrhuncu uspona krajnje desnice, povijesni revizionizam (od tuda poziv na domaću introspekciju) koji se pojavio početkom ovog stoljeća na kraju je legitimizirao lažnu ideološku naraciju, ali onu koja omogućuje ono što je do nedavno bilo nezamislivo: 17% mladih, prema istraživanju CIS-a, vjeruje da je demokracija koja štiti njihova prava gora od diktature koju nisu iskusili. Diktature koja je, treba imati na umu, osudila desetke tisuća Španjolaca na masovne grobnice, zatvor ili progonstvo i potpisivala smrtne presude do samog kraja, koja je zabranjivala političke stranke, progonila jezičnu i spolnu raznolikost te smatrala žene inferiornim bićima, s manje prava od muškaraca i kojima je potrebna muška skrb.
Dok govor mržnje divlja s telefona na telefon (naime, naših telefona!), fašistički uzvici i slogani postaju normalizirani u javnoj sferi kao oblici prijestupa koji su prestali biti tabu, pa čak i postali moderni.
Suočena s ovim odstupanjem u kolektivnom sjećanju na frankističko barbarstvo, sadašnja španjolska vlada imala je priliku promovirati kulturne i obrazovne politike usmjerene na rješavanje zabrinjavajućeg trenda za svakog demokrata.
Proslava ”50 godina Španjolske u slobodi”, unatoč dobrim namjerama, ne postiže svoje ciljeve. Stoga još uvijek treba raditi, a opozicijska Narodna stranka također mora biti uključena. Bilo bi nepromišljeno tražiti izbornu dobit od regresivnog trenda koji dovodi u pitanje ne samo sadašnju vladu već i samu vladavinu prava.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
